Samo dan kasnije, 19. decembra 1942. godine, nakon što je njegova majka Stojna, uz pomoć bake Stoje, uspjela iskoristiti nepažnju ustaških stražara u logoru Stara Gradiška, gdje je dospjela poslije zatočeništva u Jasenovcu, provući se kroz žicu i pobjeći preko Save, u Bosansku Gradišku, Nikola Gojković, danas penzioner u Banjaluci, rođen je pored puta u Vrbaškoj, u slami.
Bila je zima, snijeg i velika hladnoća. Preživjeo je zahvaljujući pomoći mještanke Milke Bojanić koja ih je primila u svoju kuću, podložila vatru i zbrinula porodilju i bebu. Njihovo selo Trebovljani, u Potkozarju, bilo je spaljeno a stanovništvo odvedeno u logor. Svuda, samo pustoš i paljevina.
„Majka i baka su me skrivale, kojekuda, bježeći pred ustašama. Nije bilo, ni šta jesti ni šta obući. Nikada nisam shvatio, kako sam, preživio, tri ratne godine, i dočekao slobodu,“ govori Nikola Gojković za „Politiku“.
Jeziva je njegova priča koju je u djetinjstvu, slušao od majke, bake i dede. Svi ostali Gojkovići, a bile su ih pune kuće, ubijeni su u Jasenovcu i Staroj Gradišci. Među njima i djeca, Nikolini rođaci. Na spisku Zavičajnog muzeja u Gradišci, među 5 444 mališana do 14 godina sa područja ove opštine, likvidiranih u logorima NDH-a, većinom u Jasenovcu, je i 23 Gojkovića.
Mile, Borislav, Vojislav, Mirko, Desa, Boško, Ranko, Mirko, Petar, Milosava, Dušan, Draginja, Milovan, Jela, Grozda, Ljubica, Ranko, Boško i Radoslav Gojković iz Gašnice, Miladin, Dušanka, Vlado, Vuka, Petar, Ranko, Boško, Rosa, Mihajlo, Nada, Pante, Vasilija, Ana i Draginja Gojković iz Sovjaka.
Majka mi je pričala o patnjama u Jasenovcu, gdje su svi naši Gojkovići iz Potkozarja odvedeni u ljeto 1942. godine, i tamo poklani, ubijeni maljevima, umrli od gladi sanjajući mrvicu hljeba ili kap vode,“ priča Nikola Gojković, zagledan u Savu kod Gradiške, grobnicu njegovih Kozarčana, nakon što je položio cvijet na kameni pupoljak, rad slikara i logoraša Bore Prpoša iz Sovjaka, posvećen djeci Kozare.
„Najviše djece u Jasenovcu, u raljama Save i Une, umrlo je od žeđi. Žene su, šapatom među logorašima molile za koju kap mokraće, za svoju djecu, da bi preživjeli. Jedni su mokrili a drugi pili. To su pričale moja majka i moja baba a prizori mi ni sada, poslije mnogo godina, nisu izbledjeli, nisu se izbrisali iz pamćenja.“
To su Nikolina sjećanja na djetinjstvo, na majku, baku, na rat i ustaške logore smrti. Sjeća se i priča o svojoj baki po ocu, kojoj je ustaša, u Jasenovcu, kundakom razbio lobanju. O tome je Nikoli pričala njegova majka:
„Moja svekrva, govorila je moja majka Stojna, nikako nije mogla podnjeti smrt dvojice sinova. U pletenoj korpi nosila je njihove košulje, ljubila ih i stalno plakala. Oči su joj bile presahle, zgasle od tuge. Njenu neopisivu bol, primjetio je ustaša, pitao je zašto plače, koga žali, vjerovatno sinove partizane, kazao je. Ne čekajući njen odgovor, ni reč, raspalio je kundakom po glavi. Pala je u blato i više se nije javila, ni plakala. Svoju bol, odnjela je u smrt.“
Nikola Gojković (83) nosi ime svoga dede kojeg su ustaše ubile u šumi, u Jazu, zaseoku sela Sovjak gdje postoji masovna grobnica. On tu često odlazi i pali svijeće kao i u Trebovljanje, gdje su ubijeni njegovi ujaci i druga rodbina majke Stojne, djevojačkog prezimena Vukota.
Politika/Milan Pilipović
