U nastavku šetnje kroz najbolja izdanja onog što smo zvali jugoslovenskom muzikom, došao je red na čovjeka koji se, pored svih svojih mušičavosti, uvijek držao pravila „Malo, ali dobro“.
To se najbolje vidi, i čuje, kad se pogleda njegov gotovo minimalan opus u odnosu na to da je pet decenija prošlo od njegovih početaka. Jedan od tri bitna Olivera naše scene, uz Dragojevića i Mlakara, je pravio razne ludosti u svojoj karijeri, ali je takvih kao on na prste jedne ruke. Naročito taj miks fanka i džeza kakvim se osim njega i Miljenka malo ko tako uspješno i predano bavio.
