Vida Koprivica bila je rođena sestra Branka, Veljka i Vase Čubrilovića. Imala je i braću Čedu, Zdravka i Milorada i sestre Jovanku, Staku i Lepu. Nakon završetka osnovne škole u rodnoj Gradišci i majčine smrti živjela je neko vrijeme kod brata Veljka u Tuzli, gdje su bili i Branko i Vaso.
Nakon Veljkove ženidbe i prelaska iz Tuzle u Majevički Priboj, sa njima je prešla i Vida, a Branko i Vaso su i dalje ostali na školovanju u Tuzli. Zbog nastavka školovanja, Vida je otišla u Sarajevo kod sestre Stake, koja je stanovala sa drugaricom Katicom Radulaški.
Uporedo sa kućnim poslovima, Vida je učila i privatno položila gimnaziju. Iz Sarajeva je prešla u Beograd, zaposlila se i studirala pravo. Nakon sticanja diplome pravnice, Vida je poput svoje majke, radila i sa raznim ženskim društvima i udruženjima po svim krajevima BiH.
Djelovala je na prosvjećivanju žena sa sela, poučavala ih pripremi hrane, higijeni i drugim poslovima vezanim za domaćice. Uporedo sa tim prikupljala je podatke o životu sela i seljaka.
Udala se u četrdesetoj godini za poznatog bankara u Beogradu Arsu Koprivicu, koji je bio rodom sa Romanije. Njihov dom u Beogradu bio je neka vrsta prihvatilišta svima koji su tražili savjet i pomoć.
Vida je posebno bila vezana za brata Vasu, naročito mu je priticala u pomoć u oba svjetska rata. Muž joj je bio prvak i poslanik Zemljoradničke stranke- Saveza zemljoradnika za istočnu Bosnu. U toku rata Arso je bio u štabu Romanijskog partizanskog odreda, da bi mu na kraju rata komunisti podmetnuli, te je izgubio glavu. Da ironija bude veća, Vidi je dodijeljena penzija.
Nakon rata Vida je u Beogradu stvorila porodičnu biblioteku, posebno sa knjigama o selu i seljaku. Arso i Vida nisu imali djece. Nakon smrti Vida je dio porodične biblioteke zavještala Narodnoj biblioteci u Gradišci koja od 2016. godine nosi naziv Legat porodice Čubrilović. Dio je poklonila i biblioteci u Majevičkom Priboju- Spomen biblioteci „Veljko Čubrilović“.
Svu nepokretnu imovinu Vida je poklonila Veljkovom potomstvu, pokazujući i time neizmjernu ljubav prema bratu stradalniku.
D. Janković
