Kao da je nekad, nedugo nakon rođenja, u donjoj pjesmi, unaprijed opjevan život mladog čovjeka koji nas je prerano napustio. Glas Zorice Kondže pjevao je storiju o mladom čovjeku kojeg je životna plovidba dovela na obale Save, da tamo ostavi dubok trag.
Otišao je Vanja Jevrić ili Vanja Kazu, talent koji se javi jednom u ko zna koliko godina. Riječima jednog od onih sa kojima je dijelio binu, a bilo ih je mnogo (Vladimir Janković, Danilo Šobot, Aleksandar Blagojević, Dragoslav Radaković…), njegovog Aleksandra Donskog, njegovog Paca, bio je čudotvorac koji je u svega dvadesetak minuta umio da prosvira saksofon koji je upravo prije toliko vremena prvi put uzeo u ruke. „Svirajući bubnjeve poslije njega, zvuk je uvijek bio bolji, ne znam kako“, sjeća se on.
Magija ljudskog glasa će zauvijek ostati do kraja neotkrivena, ali Vanja ju je imao u malom prstu. Baš kao i ritam, kojim je gospodario čineći da u početku zakopčana publika završi plešući na stolovima.
I kada bi se posvetio organizaciji, njegova harizma je nalazila nepogrešiv put i izvan okvira našeg grada. O tome govori i jedan od „slučajnih turista“, jedan od vodećih stend-ap komičara u regiji, Peđa Bajović:„Vanja je bio čovjek za kojeg ti se činilo kao da ga znaš oduvijek. Kad bi ti se javio, samo ste nastavili gdje ste stali prošli put, koliko god da je davno to bilo. I pitao je kad mu nešto nije bilo jasno. Stalno je pitao, sve dok ne shvati o čemu se tu radi!“
Dubok je trag i zahvalnost koji je ostavio među svojom braćom muzičarima, koji se sjećaju bezbrojnih anegdota sa svirki i nakon njih. Među njima i ona kada je u gluvo doba noći, u nekoj nedođiji, na pitanje saobraćajne policije o zanimanju, odgovorio jednostavno:“Tapetar-dekorater“.
Duboko uvjereni da će se ponovo sresti na nebu, za još jedno ludilo od svirke, poručuju mu:“…pjevaj nam svoju pjesmu, singin’ that rock’n’roll!“
N. Ristić
