Sjećanje Dragomira Škorića, penzionera iz Gradiške na Branka Ćopića, velikog pisca iz svog zavičaja: U hašanskoj školi uveseljavao nas je pričama iz djetinjstva

U istom mjestu, u podgrmečkom selu Podkalinje koje pripada Mjesnoj zajednici Hašani, zavičaju Branka Ćopića, neprevaziđenog pisca i šereta, rođen je Dragomir Škorić, nekada đak hašanske škole a sada penzioner u Gradišci.

O Ćopiću koji je često dolazio u svoje selo, razgovarao sa učenicima i mještanima, Dragomir je poslednjih dana decembra pričao školarcima Osnovne škole “Danilo Borković” u Gradišci, vršnjacima njegovih unuka Dušana i Uroša, sa kojima je došao na ovaj nesvakidašnji čas.

Branko Ćopić je rođen 1. januara 1915, Hašanima, pod planinom Grmeč, u Bosanskoj Krajini. Roditelji su mu bili zemljoradnici. Trčkarajući oko gajeva, po pašnjacima, kroz šikare i oko potoka, otkrivao je bogat i bujan svijet prirode.

Kad je već bio u šestoj godini dali su mu da čuvam jaganjce. Bio je to lak i zanimljiv posao, osobito ako je lijep dan i ako se u blizini nađe još koje čobanče, govorio je Branko. Onda smo se igrali, tražili ptičja jaja, zidali kule, brali jagode i pečurke.

Prvi veliki i prelomni događaj u njegovom životu bio je polazak u osnovnu školu. Stariji u selu uvijek su nas plašili školom. Čim nešto skriviš, već ti prijete. Naravno, nisam se usudio da sam odem do škole. Odveo me je djed Rade, pričao je veliki pisac novim generacija hašanske škole, među kojima je bio i Dragomir Škorić. Učenici u Gradišci, pažljivo su slušali.

Učitelj Branko Krneta nam je, već prvih dana po dolasku u školu, pričao o Branku Ćopiću. To su za nas bile veoma zanimljive priče koje smo slušali sa velikom pažnjom i uzbuđenjem. Kada sam, poslije tih prvih saznanja o velikanu iz našeg kraja, došao kući iz škole, počeo sam se raspitivati o Branku Ćopiću. Pitao sam ukućane ali je o njemu najviše umjela da ispriča moja baba.

-Ko je taj Branko, zapitah babu koja je bila 1917. godište, dvije godine mlađa od Ćopića.

-Ma pusti Branka, veli baba, kažu da negdje u Beogradu piše knjige. Opisuje nas nekako, na način koji se svima i ne dopada, uozbilji se baba i zauze oštar kurs prema Brankovim junacima i knjigama.

Stariji seljani, koji su s Brankom odrasli i poznavali ga, nisu bili naročito oduševljeni njegovim opisivanjima likova. U tim knjigama oni su se prepoznavali, neko se smijao, neko se ljutio čekajući priliku da piscu, ispred seoske zadruge, gdje je on često navraćao, iznese svoje zamjerke.

Ali, mi djeca, bili smo oduševljeni, dopadalo nam se sve što je Branko pisao, a ponajviše o našem kraju i našim komšijama. Zbog toga sam i ja, kao i moji vršnjaci iz škole, bio opsjednut, kako da upoznam Branka Ćopića.

Susret sa Brankom Ćopićem 

Bio je kišni dan, šezdeset i neke, kada sam od đaka čije su kuće blizu Brankove, saznao da je došao iz Beograda. Dovezao ga opštinski džip iz Krupe. Na putu iz škole kući, vrludajući po pašnjacima i puteljcima, gazajući jarugama, najednom, iznenada, baš tamo gđe sam najmanje očekivao, naiđe Branko i stade ispred mene.

Prvo sam bio zatečen, iznenađen a onda se i ja, osjetih ushićeno, jer se, sasvim nenadano nađoh ispred velikog pisca. Na korak ili dva. Hodao je u gumenim čizmama a oslanjao o kišobran. Za časak okupismo se oko njega. Poče on da nas propituje, da priča o školi i svome selu, svojim literarnim junacima o kojima smo mnogo čitali. Pristadoše i stariji, stvori se tu cijela bulumenta različitih generacija.

Pozdravlja se on sa Slavkom Đukićem, za kojeg reče da je njegov školski drug, isto kao što je moj drug iz klupe Ilija Bundalo.

-Evo moga Slavka, Slavkana, moga dragog i veselog druga iz škole u Hašanima, reče Branko grleći krupnog Hašanca kojeg smo toliko puta vidjeli ali nismo znali za ovu činjenicu. To nam je bilo veliko i važno otkrovenje.

-Ma mani Branko, ti svašta pišeš o meni pa mi se selo smije – uzvrati dobronamjerno Slavko, grleći svoga kolegu, druga iz hašanske škole koju, gle čuda, i ja pohađam.

Gurali smo se, da budemo što bliže, da se izborimo za što bolje poziciju, tu u blizini škole, kako nam ni jedna riječ nebi promakla.

Pokojni Slavko Đukić 

Kasnije, kada je došao u našu školu, to je za nas bio praznik. Pričao je o svome djetinjstvu i opet pominjao Slavka Đukića. Govorio nam je, kako su se oni, na putu od kuće do škole ili u povratku, igrali mrtvaca. Ulogu pokojnika prihvatio je Slavko, pribavio djedov kaput iz kovčega pripremljenog za put do vječnog počivališta, i obukao ga u šumi. Kada je legao na drvene prutove koje smo ispleli vinjagom, djeca su ga namazala brašnom, da bude blijed i bijel, kao svaki mrtvac. Taj scenario sastavili su na osnovu seoskih priča jer su stariji, redovno, poslije sahrane, ukućane detaljno izvještavali kako je bilo, kako izgleda pokojnik, da li se štogod promijenio, kako su ga obukli, ko jauče, šta kaže u tom nabrajanju, u toj žalopojki, i tako dalje, prisjećao se Branko a mi smo ga slušali, kao da nikada prije ništa tako važno nismo slušali.

Dragomir sada istu priču, u klupi pored svojih unuka, priča đacima u Gradišci. I oni slušaju dragomira, čini nam se, jednako pažljivo kao on Branka.

Iz tog svega imali smo dovoljno informacija kako da Slavka što vjernije smjestimo među pokojnike, jer drugih igara nije bilo, prepričava Dragomir ono što je njima, u hašanskoj školi Branko govorio.

Dok smo u ulozi pokojnika, u koju se sasvim uživio, nosili moga druga Slavka, njemu se to dopadalo i osjećao se veoma ugodno, jer ne ide uz brdo nogama nego odmara dok drugi stenju i uzdišu pod teretom.

Eh, tek kada smo stigli do Japre, poniže od Slavkanove i moje kuće, mi ti pokojnika spustismo u vodu, u vir preko koljena, i odmah krenusmo u bježaniju. U tom pokojnik skoči na noge lagane, odmoran jer smo ga dugo nosili, te razjuri sve nas po okolnim šumama i njivama. Ko je imao nesreću da ga Slavko uhvati, nije se dobro proveo.

Toj Brankovoj priči, dugo smo se smijali a ja je i sada, često prepričavam svojim unucima Urošu i Dušanu.

Brankove uspomene 

Inače, svojim školskim danima u rodnom selu, Branko Ćopić je rado pričao, naročito među djecom i omladinom. Bio je veoma nadahnut, kada se povede priča o nestašlucima i prvim pisanijama.

U školi su me čekala razna iznenađenja. Razred pun slika. Ovdje zec, tamo vuk, onamo zmija, pa medvjed, lav, kamila. I lijepo i strašno. Učiteljica je bila stroga i znala je išibati prutom nemirna đaka i neznalicu.

Zbog toga se jedna velika grupa đaka odmetnu od škole, pa su ujutro odlazili u jedan veliki gaj i tu se krili čitav dan, sve dok se ne bi završila nastava, a onda su se vraćali kući, kao da tobože idu iz škole. Jednog dana saznade se za taj logor pa ga seljaci, pod komandom strica Nidže, opkoliše, zauzeše na juriš, a odmetnike pohvataše i dovedoše u školu.

Jednom je neki moj dalji rođak dobio na lutriji paket knjiga. Znajući kako on voli kruške, ja mu odnesem punu svoju školsku torbu krušaka, a on mi, za uzvrat, pokloni dvije knjige: zbirku narodnih priča i zbirku priča engleskog pisca Oskara Vajlda.

Branko na bronzanoj straži 

Dragomir Škorić, jedan od učesnika u serijalu o zavičajnim piscima RTV Gradiška, sjeća se da su u školi u Hašanima organizovali priredbe sa likovima koje je Branko opisivao. Bile su to ratne priče, o Nikoletini Bursaću, mačku Toši, partizanskim herojima, koje su se Dragomiru činile nestvarnim i dalekim.

A onda, kada je nastupio novi rat, Branka sam nekako izgubio iz vida. Tek, poslije rata, pozvao me moj školski drug Ilija Bundalo, i kaže, da li bi došao kod mene, meni kao i njemu omiljena ličnost, želi da me vidi. Pa još dodade, da je on iz istog kraja. Nisam oklijevao, tjerala me znatiželja.

Kada sam došao u Maglajane, kod Laktaša, gđe je Ilija imao pilanu, dočekao me Branko ali u bronzi. . Kad mi Ilija pokaza Branka kako sjedi na panju i čita knjigu, sve mi se nekako ozari. Brankov spomenik kojeg smo mi, pred rat, premjestili iz Bosanske Krupe u Hašane. Tamo ga nisu htjeli.

-Evo, veli Ilija, našeg Branka, nas trojica, kao nekada. Ja sam ga, sa još jednim drugom, izbavio iz Hašana 1995. godine, i svuda vozio sa sobom, u izbjeglištvo, u Srbiju pa nazad. Gdje god sam bio ja, sa mnom je išao i Branko. Zaslužio je. Sada smo ovdje, pa vidjećemo dokle.

Družili smo se, prepričavali mnoge anegdote, Ilija i ja, a činilo mi se kao da i Brankov duh tu negdje, među nama, lebdi, sve dok ovaj bronzanis pomenik, ranjen u ratu, nismo ispratili u Banjaluku, i smjestili ispred Narodne biblioteke.

Autor: Milan PILIPOVIĆ