Groblje u selu Kozara, na vrhu planine slavnog imena, svjedoči o dugom postojanju srpskog stanovništva u ovom stradalaničkom ali herojskom kraju. Stari spomenici, pored crkve izgrađene 2016. godine koju je osveštao vladika banjalučki Jefrem, nijemi su svjedoci istorije.
U ratovima, Kozarčani su prvi nosili barjak slobode, a svoju borbu skupo su platili. Tako je bilo i u dva posljednja rata. Epitafi na spomenicima šalju poruku.
Nakon Drugog svjetskog rata, selo je raseljeno. Najuporniji, koji nisu htjeli sa svojih imanja i viševjekovnih ognjišta, koji nisu mogli niti htjeli ostaviti zavičaj, održali su ovo mjesto.
Prema posljednjem popisu 2013. godine, u selu Kozara bilo je 46 stanovnika. Godine 1991. bilo ih je 126.
Posljednjih godina, stvoreni su bolji uslovi za život a u više domaćinstava žive mladi, djeca, učenici… Kozara je postala privlačno mjesto za turizam. Na Kozari, opet zari život, a naši sagovornici kažu da ih na to obavezuju groblje i spomenici precima.
Epitaf
Izginuli u NOR-u iz porodice Savanović, djed Jovo, baba Đurđija, otac Simo, majka Anka, sestre Dragica, Jovanka i Sofija, braća Dušan i Jovan.
Milan Pilipović
