Razglednice poslane iz Jugoslovenske narodne armije, ljubavne poruke sa ljetovanja, porodična javljanja sa putovanja, lične fotografije na razglednicama za uspomenu, praznične čestitke iz sedamdesetih godina prošlog vijeka, čine jedinstvenu kolekciju Sarajlije Miće Šunjke, iz Ulice Nikole Tešanovića 1, koju je nedavno izložio u Gradišci, na Sajmu kolekcionarstva i antikviteta „Denarius“.
Sakupio je 30.000 razglednica sa pečatom mnogih gradova bivše Jugoslavije.
„Ako bismo pokušali zaokružiti period u kojem su ove razglednice napisane, onda je to između dva svjetska rata, mada ih ima najviše iz sedamdesetih godina“, objašnjava Šunjka svoju kolekcionarsku zbirku i preokupaciju od rane mladosti.
Ovaj građevinski tehničar razglednice sakuplja na različite načine. Dio je kupio, dobio na poklon, pronašao… Bile su odbačene, čuvane pa zaboravljene, o svakoj bi se moglo pričati, jer je ona ogledalo ljudi, svjedok doživljaja i dokaz jednog vremena.
„Razglednice nemaju katalošku, ali imaju emotivnu vrijednost“, smatra Šunjka.
Neke razglednice su bačene ili sticajem okolnosti zagubljene i nikada nisu stigle na naznačenu adresu. Put su okončale na ulici, na smetljištu, u napuštenim kancelarijama, ladicama ormara koje niko nije otvarao, odbačenim poštanskim torbama, na pultovima seoskih prodavnica.
„I onda, kada je izgubljena svaka nada da će biti sačuvane, dospjele su u moju kolekciju“, pokazuje Mićo gomile razglednica.
Pretura po njima, pokazuje naslikane gradove, države, rijeke i morske ljepote na jednoj i blijede rukopise na drugoj strani. Većinu je pročitao, na kojima je rukopis bio čitak. Svaka poruka je odsjaj nepovratno prohujalog doba, nečije mladosti, ljubavi, prijateljstva…
„Uvijek, razgledajući razglednice, pitam se gdje su osobe koje su ih pisale ili kojima su namijenjene. Kakav je u sadašnje vrijeme smisao njihovih poruka. Da li se pošiljaoci i primaoci, koji su srca crtali i srcem pisali, i sada vole, da li su sačuvali prijateljstva, svoje uspomene. Kada bi ih sada čitali, šta bi rekli, da li bi razglednice iz Mićine zbirke, čuvali kao dragocjenost iz mladosti. Da li razglednice iz moje kolekcije za te osobe, ako su žive, danas vrijede“, pita se Mićo Šunjka.
Pokazuje i otpakuje pošiljku razglednica koju je dobio od prijatelja iz Dubrovnika.
„Nekada su fotografije izrađivane kao razglednice. Tako su putovale dragim osobama. Nisu ih dobili ili ih nisu sačuvali. Sada su u mome posjedu. Srećan sam ukoliko neko prepozna sebe ili bliske osobe na mojim razglednicama i javi se. Rado ću ih ustupiti“, kaže ovaj nostalgičar, dovitljivi kolekcionar razglednica i poruka na njima, punih sjete. Posebno su dragocjene, kaže, razglednice napisane 1942, ali i 1992. godine, zato što pripadaju ratnom periodu.
„Njihov sadržaj je dramatičan. Opisana su duševna stanja, vapaji, strah i bol. To su poruke strepnje, očaja, ali i nade da će poslije svakog zla i tame doći bolje, da će osvanuti sunce“, prepričava Mićo sadržaj razglednica iz svoje kolekcije koje pripadaju ratnim periodima.
One su primaocima donosile radost i sreću, osjećaj pripadnosti. Razglednice su predstavljale znak pažnje, nezaborava i jačanja rodbinskih i prijateljskih veza.
Čestitka za Novu 1973. godinu
U Mićinoj kolekciji je razglednica adresirana na ime Munevere Dindić, iz Krajiške ulice 42 u Sarajevu. Novu 1973. godinu njoj i njenom Kemi čestitali su Nura, Meha i djeca. Razglednica je poslana 29. 12. 1972. godine.
Izvor: Nezavisne / Milan Pilipović
