Na vašaru u Gradišci ječe harmonike, cvile violine, pište zurle (FOTO)
Gospojinski vašar u Gradišci, 21. septembra i u dane koji prethode, vijekovima okuplja sve generacije i društvene slojeve koji iz grada i sela, hrle istom mjestu, velikom parku pored glavnog puta za Banjaluku. Svake godine, u ovo vrijeme, Gradiščani se prisjećaju prethodnih vašara, pominju pjevače i svirače, igrače na žici, akrobate, vozače motora u kaci, izložbu stoke i konjske trke…
Na vašaru su oduvijek bili mali i veliki ringišpili, streljane, mađioničari, opasne životinje u žici, dugačke zmije koje su iz drvenih sanduka vadili mišićavi mladići i omotavali oko pasa a radoznali narod u strahu se sklanjao podalje, na bezbjedno odstojanje. I posmatrao.
Sjećaju se toga profesori u penziji Hikmet Hadžialagić i Kasim Dubičanac, ljekar Blagoja Tomić, učesnici konjski trka Jovan Lepir i Mićo Ristić, mještanka Anka Šmitran…
Oni se sjećaju kako se uzbuđenje uvlačilo u kosti svakog radoznalca koji nije odolio zidu smrti i motorima u kaci, što je ipak predstavljalo najveću vašarsku atrakciju. Ova tradicija i sada živi u Gradišci a na vašar svake godine stižu modernije novotarije koje narod gleda sa jednakim čuđenjem i prepričava do sledećeg vašara. Najviše se raduju djeca jer je vašar jedna velika maštarija koja se ne može opisati i obuzdati.
Radivoje Zarić, pjesnik i učitelj iz Gradiške, davno je napisao da na Malu Gospojinu ali i danima prije i poslije u parku sve bruji od glasna razgovora i veselja. Pod šatrama udaraju tambure i bubnjevi, ječe harmonike, cvile violine, pište zurle, nadmeću se promukle pjevaljke. Za stolovima najviše seoskog sveta. Pred njima pune zdele pečenja i krigli piva. Užagrili očima u pjevaljku i slušaju pjesmu, “medna roso đe si zimovala…”
Zarić je riječima vjerno naslikao vašar i narod koji se tu sjati, za Malu Gospojinu, pa se svako, u dimu od vatre na kojoj se peku prasad i jagnjad na ražnju a pilići na štapu, bori za svaki centimetar prostora.
“Rijeka sveta klizi kroz park. Umorne majke vuku djecu zamazanu od arnautske alve i licitarskih kolača. U ustima im pištaljke plehnatih orozova, gađaju prolaznike papirnatim lopticama, pucaju iz pištolja sa čepovima od pluta”.
U dane vašara u Gradišku su nekada, a to može biti i prije stotinu godina, gostovali pehlivani, artisti i akrobate. Oni su hodali po žici ili konopcu razapetom između stubova ili većih zgrada, najčešće na mjestu bivše pijace ili njenoj blizini, što je iz današnje perspektive centar grada. Najpoznatiji među njima bio je Arif Tamburija porijeklom iz Bosanskog Šamca koji je hodao na žici održavajući ravnotežu pomoću dugačke motke a ponekad vozio bicikl, što je u nevjerici pratilo mnogo naroda. Tamburiju u svojim pričama i pjesmama pominje i Branko Ćopić, što je dokaz njegove sveopšte popularnosti.
Prema pričanju mještanina Sakiba Demirače, u Gradišku je za vašar dolazio atleta i narodni junak iz Like. I zabavljao narod različitim čudesima. Imao je toliku snagu da je trgao lance, pred ushićenim i začuđenim narodom koji ga je posmatrao u nevjerici. Tek kada bi legao na cestu a preko njega prešao kamion, uzbuđenje praćeno glasnim povicima, dostizalo je vrhunac. Stariji Gradiščani i sada prepričavaju njegove nastupe i programe koji su zapisani u knjigama o prošlosti Gradiške ali je teško zaključiti kako mu je bilo ime i iz kojeg je mesta u Lici.
“Narod ga je jednostavno pamtio kao junaka iz Like i o njemu, njegovoj snazi raspredao nevjerovatne priče,” govorio nam je Hikmet Hadžialagić, kada se povede priča o vašaru.
Pevači i svirači
Poznati pripovjedač Ćamil Sijarić, zapisao je da se od davnina u Gradišci nije moglo slabo pjevati i loše svirati, što je posebno vidljivo bilo u dane vašara. “Mogla je nekoga i Pešta da primi kao dobar glas i dobru svirku a Gradiška ga odbaci. Odbačene je slala dublje u Bosnu, u Banjaluku i Sarajevo jer što je za njih, nije za Gradišku. Ovde se tražilo da se umire uz muziku i ako se nije moglo, onda se nije ni živjelo,” govorio je Sijarić, nekada profesor i Nižoj realnoj gimnaziji u Gradišci.
U Gradišci na obali Save
Kada je sa gramofonske ploče 1928. godine, koje su predstavljale tehnološko čudo, izum kojem se divio svijet, čuo pjesmu o Gradišci koju je otpjevao čuveni Boro Janjić i u pjesmi njega pominjao, tadašnji načelnik Hakibeg Reufbegović, fijakerom je otputovao u Šabac i popularnog pjevača doveo u Gradišku, u dane vašara. Prema zapisima Vlade Miloševića, muzikologa iz Banjaluke, u Gradišci je sjatilo i mlado i staro, okupio se cijeli grad i okolina, da bi na velikoj pozornici pored Save Boro Janjić otpjevao pjesmu “U Gradišci na obali Save”.
Politika / Milan Pilipović
