Dječak Pavle Moravac sanja da osvoji jedan od najviših vrhova Evrope (FOTO)

Desetogodišnji Pavle Moravac, učenik Osnovne škole „Desanka Maksimović“ u Trnu kod Laktaša, već je iskusan planinar.

Član je Planinarskog društva „Patrija“ iz Gradiške. Njegovo interesovanje za planinske vrhove počelo je prije pet godina. U svoju bilježnicu upisao je visoke, snjegovite masive u nekoliko država, o čemu svjedoče njegove fotografije.

„Pola života planinarim i ne planiram odustati. Ići ću sve više i dalje. Tako sam odlučio jer je planinarenje veoma lijep sport. To mi je otkrila tetka Gordana Matić, koja dugo planinari i veoma je uspješna“, priča Pavle, zaljubljenik u planinarenje.

Za prvi korak, kaže, trebalo je uvjeriti roditelje, mamu Jelenu i tatu Branislava, da je to koristan sport, bez opasnosti, pod uslovom da se poštuju pravila i uputstva vodiča.

„Prvo treba ići na manje planine, na primjer na Kozaru. Ako se pokaže da je sve dobro i da se budući planinar uspješno snalazi, da mu je lijepo u prirodi, tada se ide sve više i dalje. Tako sam ja radio i svaki put poželio da nastavim, da idem na neki novi i viši uspon“, opisuje Pavle svoja iskustva kojima sada podučava mlađu sestru Kseniju.

„Ona ima šest godina. Pričao sam i njoj o planinama i zainteresovana je. Ja sam u njenim godinama bio iskusan planinar. Tako je. Krenuo sam u petoj. Prije nekoliko dana išli smo u Sloveniju, na planinarenje, moja mama, tetka, sestra i ja. Bilo nam je lijepo“.

Ozbiljne su Pavlove namjere da utiče na sestru, kako bi se i ona uskoro pridružila njemu i tetki u planinarskoj koloni. Preporučio sam, otkriva nam svoju strategiju prema Kseniji, da i njen prvi uspon bude Zečiji kamen na Kozari, gdje se on prvo uspeo i tada zavolio planinarenje. Navodi i druge uspone kojima nije odolio.

„Bio sam na Dolomitima u Italiji, Durmitoru u Crnoj Gori, Vlašiću, na planini Kamešnici i njenom vrhu Konj, na Prenju u BiH, Košuti i Vrtači u Sloveniji, Hajdučkim vratima na Čvrsnici…“

Najveća nadmorska visina koju je Pavle osvojio je 3.152 metra na Dolomitima u Italiji. Ovaj uspjeh ostvario je prošlog mjeseca. Impresionirala ga je razlika u temperaturi, ali i čarolija prirode.

„Kod nas je bilo 40 stepeni, a na vrhu Dolomita zatekao sam snijeg preko glave. To je čarobno i nestvarno lijepo, treba ih vidjeti i doživjeti“.

Veliki album Pavle je popunio fotografijama sa planina i planinarenja, u različitim godišnjim dobima, i ljeti i zimi. Svaki uspon je posebna priča i neponovljiv doživljaj.

„Najviše mi se dopadaju druženja. Mene su lijepo prihvatili stariji planinari. Svi smo kao jedna porodica, stariji i snažniji brinu o mlađim i slabijim, pomažu se međusobno i razmjenjuju iskustva… Lijepim pričama, kao i planinama, nigdje nema kraja“, smatra ovaj mladi planinar iznoseći svoju teoriju o planinarenju.

On je već zacrtao planove i postavio nove ciljeve.

„Volio bih otići u Francusku, osvojiti Monblan, jedan od najviših vrhova Evrope. Nadmorska visina je 4.810 metara. To je moj cilj i sigurno ću ga ostvariti. Ako se to ne dogodi ove godine, ako ne uspijem, onda ću naredne, ali neću odustati“, odlučan je Pavle u vezi sa svojim planinarskim željama i planovima. Raduje se usponu na najveći vrh Balkana, na Musalu u Bugarskoj, visine 2.925 metara. Tamo će se zaputiti u septembru ove godine, u ekspediciji Planinarskog društva iz Gradiške. Za ovaj poduhvat već je u nekom smislu počeo pripreme.

„U Gradišci mi je uvijek lijepo, ovdje živi moja baka Nada Matić, njena sestra Lela Sombolac, koju zovemo tetka Lela. Često razgovaramo o planinarenju. One me podržavaju i časte za svaki uspjeh. Nagrađuju me, prave mi kolače, kada pođem na uspon i kada se vratim. Najdraži mi je šareni kolač bake Nade, baš je sočan“, kaže Pavle.

U Gradišci, gdje živi njegova baka, nema naročite pogodnosti za pripreme i održavanje fizičke kondicije, ali on je i za to pronašao rješenje.

„Pentram se po drveću. Dok baka Nada i tetka Lela, tako je svi zovemo jer je ona mamina tetka i mnogo je dobra, sjede u kafiću, ja se pentram po drveću u parku. Ne brinu one da ću pasti jer to mi se nikada nije dogodilo“, reče Pavle i zaključi: „Kada nema brda, za trening dobra je i stara vrba“.

Tako odgovara ovaj ambiciozni planinar, naoružan kompletnom opremom koju pokazuje na fotografijama. Oprema je neophodna, dodaje, jer bez opreme nema ni uspjeha. O planinskim životinjama priča sa ushićenjem.

„Vidio sam mnogo životinja: divokoze, mrmute, orlove, sokole, zečeve… Čavku sam hranio iz ruke na Vrtači, planini u Sloveniji. Kao da mi je poručila: ‘Ovaj vrh sam i ja osvojila, to je i moja kuća'“.

Dok Pavle Moravac ljetni raspust provodi maštajući o planinama, planinskim vrhovima, životinjama koje je sreo i prirodnim ljepotama koje je vidio, pitamo ga za školske drugove i šta oni kažu o njegovim pohodima u bajkoviti svijet planina i visina.

„Ne kažu ništa loše o tome, ne znaju mnogo, ali ih baš posebno i ne interesuje. Oni imaju svoje, drugačije priče, ali mene ipak podržavaju.“

Milan Pilipović Nezavisne