Željko Slijepčević Jebra, miljenik sreće iz Prnjavora: Metak ispaljen u srce završio u čuturici
Trideset godina Željko Slijepčević, mašinbravar iz Vijačana kod Prnjavora, poznat u svom kraju po nadimku Jebra, čuva izbušenu vojničku čuturicu. Ona je njegova amajlija o kojoj je svjedočio i u dokumentarnom filmu „1657 dana u ratu“. O ovom nesvakidašnjem događaju, ispričao je veoma detaljno, sa snažnom emcijom, kao da se sve desilo nedavno a ne prije više od trideset godina.
„U pretrčavanju, preko čistine, u Posavini, vidio sam oblačak dima, nekoliko stotina metara dalje. U djeliću sekunde, osjetio sam udar. Podiglo me uvis. Dva puta sam se okrenuo, u vazduhu. Kao da ću poletjeti. I pao na leđa. Pogođen sam, pomislih. Pokušao sam da dišem, vidim, osjećam, dobro je. Pipao sam se po grudima. Mokro. Kolega, moj saborac, pritrčao je i pokidao moju bluzu. Tada smo shvatili da nije krv nego voda, iz čuturice. Na jednom mjestu metak je ušao a na drugom izašao.“
Jebra čuva čuturicu, nebrojeno puta rekonstruišući događaj, naročito kada se sastane sa saborcima iz Prvog bataljona Prnjavorske lake pješadijske brigade. Metak sa protivničkog položaja, ispaljen u srce, pogodio je čuturicu, u lijevom džepu vojničke bluze.
Navodi i druge slučajeve, kada ga metak, kaže, nije htio, a Bog tako odlučio. Drugi slučaj, takođe na frontu u Posavini, bio je dramatičan ali je epilog isti. Jebra nije teže ranjen, tek okrznut. „Neprijateljski vojnik, sa tri metra udaljenosti, ispalio je rafal u mene. Pucao mi je u leđa. Spasili su me redenici, okviri za mitraljesku municiju. Samo su krhotine dospjele do leđa i povrijedili me ali ništa dramatično nije se dogodilo,“ ispričao je Jebra, tada dvadesetpetogodišnjak, miljenik ratne sreće. Ispred crkve u Vijačanima, gdje se, kada god je u prilici, pomoli Svevišnjem za sreću koju mu je dodijelio, za nevidljivog čuvara kojeg mu je poslao. Prepričava i događaj sa fronta blizu Teslića, kada je ispred vojničkog nišana i cijevi neprijateljskog oružja, prošao neokrznut.
„Dva metka, ispaljena iz blizine, pogodila su desni bok. Po svemu, moje šanse da preživim bile su nikakve, minimalne… Ipak, ratna sreća je odredila drugačije. Meci su pogodili RAP sa municijom, kojeg sam imao na opasaču. To je mala površina i još manja vjerovatnoća da me može spasiti. Ipak, dogodilo se.“ Jebra kaže da je ovakvih primjera bilo mnogo i da ih je teško prepričati, pobrojati, rastumačiti. Šta je sreća, često sebi postavlja pitanje na koje ni on ne umije dati potpuni odgovor. Zato je svoju priču smjestio u ratnu biografiju koju otvara, samo u posebnim prilikama.
Prekomanda
Poslije ovih događaja, Jebrin komandant Živojim Kuzmanović Žika, odlučio je da on više ne testira niti iskušava ratnu sreću. „Žika me povukao iz borbe. Kazao je, poslije toliko nevjerovatnih događaja, može sreća da te napusti. Zato me prekomandovao za vozača u štabu. Bio sam u njegovom obezbjeđenje. Tako sam dočekao kraj rata,“ ispričao nam je Željko Slijepčević Jebra. On se poslije rata opredijelio za posao vozač kamiona i građevisnkih mašina. Poznat je kao vrstan majstor a o ratu i svemu što je proživio, priča rijetko. Svako podsjećanje je, kaže, za njega veoma teško i bolno.
M.Pilipović
