Sa samo 17 godina, 10. avgusta 1992. godine Suzana Vidović prvi put je sjela za mikrofon i obratila se slušaocima tadašnjeg Radio Srbobrana (Donjeg Vakufa). Lijepu boju glasa, dikciju i talenat za ovaj zanat, kako voli reći za ovaj posao, prepoznao je žiri na audiciji, profesori Nikola Kisin, Nedeljko Ninković i novinar i direktor Radio Srbobrana Borislav Đurić.
“Prijavila sam se iz radoznalosti, nisam ni slutila da će mi ta audicija odrediti životni put. Bila sam najmlađa među kandidatima i iako sam tekst pročitala bez greške, nisam očekivala da ću proći. Iznenadio me poziv da dođem i da radim.Tako je sve počelo, radila sam i išla u školu, istakla je Suzana gostujući u jutarnjem programu RTVG-a, medijske kuće u kojoj radi od 1995. godine.
Prisjećajući se početaka priznala je da je tada bilo mnogo teže raditi nego danas. Radilo se u ratnim okolnostima, u neposrednoj blizini vodile su se borbe, ljudi ginuli. S druge strane teško je bilo doći do informacija, nije bilo interneta, telefonske veze često nisu radile, štampa je rijetko stizala, a često nije bilo ni struje.
U posebnom sjećanju su joj ostala snimanja na prvoj liniji fronta, za potrebe emisije ”Zapisi sa ratišta”. Da bi snimili jednu emisiju trebalo je, često i pješice sa magnetofonom na leđima otiđi do prve linije fronta i rizikujući život snimiti razgovore sa borcima.
Nakon progona srpskog stanovništva iz Srbobrana, 13. septembra 1995. godine dolazi u Gradišku gdje počinje da radi u JP Srpski Radio Gradiška, na poslovima voditelja, a kasnije i novinara.
Stečeno znanje danas dijeli sa mlađim kolegama u redakciji Radio televizije Gradiška.
D. Janković
