Nakon što je iz drugog pokušaja osvojio najprestižniju književnu nagradu na ovim prostorima, onu beogradskog NIN-a, Stevo Grabovac se zaputio u promociju nagrađenog romana „Poslije zabave“. Ta ga je turneja dovela i u Gradišku, gdje je za RTV Gradiška dao intervju u kojem se osvrnuo na svoj dosadašnji rad i (ne)običnosti života ovdje.
Stvarno je teško izbjeći taj pomalo i balast laureata, naročito u svjetlu činjenice da je postalo gotovo nemoguće da se NIN – ovom nagradom okiti neko od autora sa ove strane Drine, ali moram upitati koliko je ta nagrada balast a koliko prija?
Prija, ma koliko ja to često trubio kao papiga, ta činjenica da su tu nagradu prije mene dobili meni značajni veliki autori poput Andrića, Kiša, Crnjanskog ili Ćopića. Ljudi koji su presudno uticali na moj ne samo književni već i životni put. To je prvo što mi je prošlo kroz glavu kad su mi javili da sam ja dobitnik te nagrade.
Da li možeš da uporediš to osjećanje sa onim od prije nekoliko godina, kada si bio u najužoj kategoriji nominovanih?
Ovaj put sam bio maksimalno opušten, bio sam potpuno uvjeren da je neću dobiti. Doslovce do posljednje sekunde sam bio siguran u to. Čekao sam telefonski poziv od gospođe iz redakcije NIN – a da nam samo javi kad bude proglašen dobitnik, jer smo bili u putu, da znamo da se možemo vratiti kući na vrijeme. Kada je uslijedio poziv sa njenog broja, ali od strane drugog čovjeka, prvo što sam pomislio je da je u pitanju bila šala.
Budući da je upravo u doba kad je trebalo biti objavljeno ime dobitnika, sam NIN prolazio kroz turbulencije koje su prijetile njegovim gašenjem, da li si pomislio da ćeš biti toliki baksuz pa da ostaneš zapamćen kao njen posljednji osvajač?
Pa, da, pali su mi na pamet i neki drugi paralelizmi, poput onog sa prvim osvajačem, Dobricom Ćosićem, koji je znamo već kako završio…
…kao predsjednik države?
U najmanju ruku! Svašta se nešto izdešavalo u oba navrata kad sam bio nominovan, tako da sam nekako ohladio. Nisam osoba koja je sklona da prati takva dešavanja i često sebe uvalim u nevolju zbog toga.
Ne padaš pod uticaj stare srpske riječi „hype“. Napravio bih mali diskurs od priče o toj nagradi pa te upitao, a vezano za tvoj prethodni roman „Mulat, albino, komarac“ (direktan citat iz Nirvaninog najvećeg hita), da li ti je žao što je David Grohl ostavio bubnjeve i počeo da svira gitaru u svom narednom bendu?
Znam da bi me brojni istinski ljubitelji rokenrola kamenovali, ali – jeste. Bez obzira što Foo Fighters jesu odličan bend, rekao bih – not my cup of tea (nije moja šolja čaja). Jednostavno, njega zamišljam uvijek za bubnjevima.
Ova digresija na stranu, ono što je evidentno u tvom opusu, makar su u pitanju tek dva romana, jeste da su oni smješteni u istom miljeu i da su manje ili više biografski zasnovani. U jednom ranijem razgovoru rekao si da bez te potke vlastitog iskustva, nije lako pisati, nije toliko uverljivo?
Ne bježim ja od toga, dosta je toga ličnog u oba ova romana. Tu postoji zamka da vas onda čitaoci propituju za svaki detalj iz romana, ali obje ove priče su veoma lične, intimne i moje. Po jednoj teoriji samim činom pisanja to postaje fikcija, ali ja ne bježim od tog da svoju prozu temeljim na ličnim iskustvima. Tako će biti i sa mojim sljedećim djelom koje je zasnovano na veoma istinitoj priči, a opet uopšte neće ličiti na ova dva romana.
Ono što takođe karakteriše Vaše dosadašnje romane jeste da, naročito u prvom romanu, geografske odrednice u kojima su nastajale nisu nimalo beznačajne, i da taj duh Posavine spaja i naša dva grada kroz koje teče ista rijeka? Dodatno, već je zapaženo da je Brod i ranije iznjedrio izuzetne autora poput Duška Trifunovića ili skorije Berislava Blagojevića.
Ne znam, ima nešto jako čudno sa ravnicom i Savom. Postoji neka povezanost, ne znam da li utiče na kreativnost, možda jednostavno stvara tu neku širinu duha. Možda ljude čiji vid ništa ne sputava jednostavno bolje vide, što ne znači da ovi s brda nisu dobri pisci (smijeh). Ima nešto drugo, a zanimljivo je da pomenuti Berislav i ja iako nas je život razbacao na različite strane, potičemo ne samo iz istog grada ili naselja, već iz iste ulice. Ulice Ive Andrića.
Do ovog nesrećnog rata naši gradovi iako vazdušno ne previše udaljeni jedni od drugih su bili obostrano apsolutna nepoznanica?
Tačno, kraj u kojem sam ja odrastao više je gravitirao prema Derventi, što vjerujem da je bio slučaj sa Gradiškom kada je u pitanju Banja Luka. Nekako smo, i jedni i drugi, bježali od Save i težili ka dubini.
Postoji vezano za roman „Poslije zabave“ još jedan, uslovno rečeno, balast a sadržan je u primarnoj recepciji koja se javlja kod značajnog broja čitalaca, da je to roman u potpunosti zasnovan na zločinu koji se desio u blizini Broda?
Mislim da je to tek jedan, sjajno napisan, ali ipak samo jedan element ovog romana. Ja sam stvarno počeo da pišem roman zasnovan na tom zločinu, ali sam u jednom momentu osjetio da i sam eksploatišem žrtve tog zločina. Onda sam odustao od te priče, na nekoliko godina. Ovo je više roman o pisanju, tačnije nemogućnosti pisanja takvog romana. Stalno sam se pitao ko će ovo htjeti da čita. Ja sam cijelo vrijeme pisao kako je ne mogu da pišem o tom strašnom zločinu. Pitao sam i to kako je ljudima koji su činili te zločine, kada je ne mogu da pišem o tome. Ne smatram se ja nekom moralnom vertikalom, mogao sam ja tehnikama pisanja da prevaziđem naturalističke momente tog užasa, ali nisam vidio nijednu opravdanost da eksploatišem tu djecu za svoje lične ciljeve.
Ono što posebno, a prilično neočekivano, obzirom na gore pomenuti lajtmotiv, čitaoca fascinira pri prvom susretu sa romanom da je on zapravo o figuri oca i odnosu s njim. Kada se javila potreba da pišete o tome?
Ja zapravo sam nisam odmah shvatio poveznicu. Priču o ocu sam pisao nevezano za ovu o zločinu i prosto nisam vidio činjenicu da moj otac jeste istraživao ratne zločine, makar nemam, osim hipotetskih pretpostavki nikakav dokaz da je on znao za ovaj konkretan zločin. Lik oca jeste povezujući za sve priče koje čine ovaj roman i on dominira, kao produžena ruka Božija, na neki način stvara priču jer da nije bilo njega ne bi bilo ni pripovjedača, pa samim tim ne bi ni postojala priča.
Postoji još jedna dimenzija ovog romana, ona koja se bavi izgubljenim generacijama koje su ratom iščupane iz svojih staništa. Nevezano za nacionalni predznak, to je na njima ostavilo trag, ali stvorilo i čitav podžanr tzv. emigrantske literature u radovima Sejranovića, Hemona ili Matića?
Nažalost, odlaze još uvijek kao posljedica tog rata ili jednog drugog rata koji još uvijek traje. Sad da li je to miran, srećan život, to je veliko pitanje…
Da li su prihvaćeni, vjerovatno ne?
Odlaze da se prosto sklone od ovih naših svakodnevica, od kojih se zapravo ne živi. Pomenuli ste Sejranovića koji je pisao o tome da kada je u Norveškoj strašno pati za Bosnom, a kada je ovdje par dana počinje da pati za Norveškom, potpuno rastrzanog duha između te dvije krajnosti.
To je prilično pogubno po psihu svakog čovjeka, ne samo pisca. I onda ljudi naprave neke izbore, evo vi ste izabrali prilično tih život, radite u prodavnici, ali neki ne mogu tako?
Ja sam nekako u godinama kada mislim da je previše kasno da krećem u neke nove početke. Da se pentram po nekoj baušteli u Njemačkoj, ne kažem da životne prilike ne mogu da promijene i takvu odluku, mislim da mogu skromno da živim od svoje plate. To nije bio moj izbor, ta prodavnica, ali sada jeste. Dosta stvari se izdešavalo, i ovaj roman ne bi nastao da nije te prodavnice, jer ovdje se samo od pisanja ne može dostojno živjeti. Može se samo solidno umrijeti, ali i to je pitanje koliko je solidna smrt, jer smrt od gladovanja… Možemo mi imati milion romantičnih ideja, da nam se muze javljaju noću sa nebesa jer dođemo u situaciju da moramo platiti struju, vodu…
Moj izbor da ostanem ovdje, desilo se mnogo stvari koje su me na određen način spriječile da odem. Kada sam bio u punoj snazi nisam mogao da odem, sad više nisam u mogućnosti da iz korijena mijenjam svoj život. Nisam ja neki poseban patriot pa da se sad busam što sam ostao ovdje, ali ja se zaista osjećam udobno ovdje i osjećam da tu pripadam. To mi govori moj unutrašnji osjećaj mira, ne toliko pripadnosti, jer ja krstarim poput nomada ovim našim gradovima. Najbliži osjećaj pripadnosti je u Banjaluci, iako nisam rođen tu, ali sam tu prihvaćen i znam da čak i kad bih otišao negdje dalje veliki dio mene bi pripadao tom gradu.
Ne možeš starog psa naučiti novim trikovima? Ova nagrada i publicitet koji je izazvala te prilično pomakla iz tvog ležišta, koliko su ti promovisanje tvoje knjige i kontakti sa ljudima prijatni?
Tačno! Tu mora da odvojim dvije stvari. Jako su prijatni i bitni kontakti sa ljudima, naročito sa onima koji su pročitali knjigu i imaju lični doživljaj. Imao sam jako emotivnih i prijatnih susreta i ta emocija čini da ovo sve ima nekakvu svrhu. Sve drugo je opterećujuće i teško, jer ja ne volim da putujem. Ni moja kičma više nije u stanju da to podnese, iako, paradoksalno, nemam s njom nikakav problem prilikom rada u prodavnici.
Ostaje samo da svi zajedno poželimo da kičma još dugo posluži kada je u pitanju pisanje, jer vam to toliko dobro ide.
Hvala Vam, nadajmo se svi takvom ishodu.
Za RTVG
Nebojša Ristić
