Sve medalje Milana Puzića, maratonca iz Nove Topole: Dvije godine bile su mu potrebne da prohoda, a onda je prestigao sve (FOTO)
Desetine medalja sa atletskih takmičenja u zemlji i regionu krase grudi Milana Puzića (29), mladog maratonca iz Nove Topole. Najviše ih ima sa maratona u Beogradu, Rijeci, Banjaluci, Gradiški i drugih gradova Srpske, BiH, Srbije, Hrvatske…
Milanove medalje šalju višestruku poruku, one svjedoče o njemu, njegovoj upornosti, pobjedničkom duhu i mentalitetu, snazi i vjeri u sebe. Istovremeno, one govore i o Milanovoj porodici, majci Milkici, ocu Slobodanu, sestri Snježani.
Milan se, već prvih dana života, nakon dolaska na svijet, suočio sa teškoćama. Zbog krvarenja na mozgu, ispričala nam je njegova majka Milkica, ljekari su davali male šanse da će uopšte preživjeti. A ukoliko se izbori za život, većina stručnjaka nije vjerovala da će stati na noge, da će prohodati.
To mišljenje nisu dijelili njegovi roditelji, nego bili ubijedeni da će se izboriti sa zdravstvenim problemima svoga sina i, sasvim punopravno, uvesti ga u društvo njegove generacije.
I ako, sasvim nesvjestan stanja u kojem se našao, on je instiktivno, prvih dana života, (rođen 6. aprila 1994. godine) postao veliki borac, i pobijedio. A pobjednički duh ga je tjerao na uspjeh, kao i cijelu njegovu porodicu. Milanova majka Milkica objašnjava da su uzroci Milanovih problema nastali prilikom poroda, jer sve nije baš išlo kako treba.
Ovom instalateru centralnog grejanja, zaposlenom u Novoj Topoli, bile su potrebne dvije godine, da prohoda, ali je kasnije, sav taj zaostatak višestruko je nadoknadio.
– Od drugog mjeseca počeli smo intenzivne vježbe kako bismo razgibali, stavili u potpunu funkciju Milanove tetive koje su bile gotovo ukočene. Borili smo se da bi što prije prohodao, ali i to je bilo teško, usporeno. Vježbali smo i govor, vodili ga logopedu. Svakodnevno smo imali raspored svih tih vežbi ali nismo gubili nadu, niti vjeru u uspjeh.
Milkica Puzić, srećna zbog Milanovih medalja i diploma, kojih je gotovo puna soba, kaže da je on, prohodao relativno kasno, kasnije nego njegovi vršnjaci. Iz te životne borbe, prvo da bi stao na noge, napravio prve korake, da bi prošaptao i nadoknadio zaostatak sa početka života, proistekla je odlučna želja za dokazivanjem. Milan nam to objašnjava na svojstven način.
– Ne znam kako sam počeo trčati, valjda sam tu potrebu oduvijek osjećao. Imao sam stalnu želju da budem brži, da istrčim dalje, da sebi postavljam nove ciljeve i da ih ispunjavam. Takav sam, sebe drugačijeg ne poznajem
Izvor: Milan Pilipović / srpskainfo.com
