Lazareva subota ili Subota pravednog Lazara, u srpskom narodu poznata je još i kao Vrbica, jer je tada Hrist ušao u Jerusalim, gdje su ga dočekala djeca. Ove godine pada 27. aprila, a uvijek se praznuje tačno osam dana pred Vaskrs.
Na Lazarevu subotu, praznuje se spomen na čudo koje je Hristos učinio podigavši iz mrtvih svog prijatelja Lazara iz Vitinije. Ovo je praznični dan u kome se ne rade teži poslovi.
Prema Jevanđelju po Jovanu, na vijest o Lazarevoj smrti, Isus Hrist je došao u Vitiniju gdje je njegov prijatelj već četiri dana bio sahranjen. Došao je do groba i zatražio da se skloni kamen. Pozvao je Lazara da izađe i ovaj je to učinio, uvijen u pogrebni pokrov.
Ovo čudo je bilo i neposredni uzrok presude na smrt raspećem, koje će ubrzo uslijediti. Lazar je živio još trideset godina nakon vaskrsenja kao episkop na Kipru, gdje ga je posjetila i Bogorodica. Lazarevo vaskrsenje je pobjeda života nad smrću.
Na ovaj dan bere se olistalo pruće vrbe, jer se vjeruje da se tako snaga zelenila prenosila na djecu i odrasle, budući da je vrba zbog bujnog rasta smatrana simbolom zdravlja i snage. Za Vrbicu je običaj da se oko struka nose grančice vrbe, a oko vrata zvončići, koji simbolizuju pozdrav Hristu.
Pored toga, unošenje grana vrbe u crkvu, i kasnije u kuću, nije jedini običaj koji na ovaj praznik uključuje najmlađe – mališani na Vrbicu nose zvončiće vezane za trobojku, čime objavljuju pobjedu života nad smrću.
