Kada je profesorica srpsko-hrvatskog jezika, Danica Glamočanin, sredinom maja ušla u učionicu, njeni bivši učenici Trgovačke škole a sada penzioneri, ustali su. Dugo su aplaudirali a Ljiljana (Kasagić) Đevukaj, predsjednica Razredne zajednice, uručila je buket cvijeća.
Poslije posljednjeg časa, u istom mjesecu 1974. godine, kada je ova generacija okončala školovanje, profesorica Glamočanin se sa njima rastala, ophrvana emocijama. To je bila njena prva
generacija koju, po mnogo čemu pamti.
„Draga moja djeco, vi ste na pragu života. Moja želja je da taj prag uspješno prebrodite i da vas nose krila sreće, samopouzdanja, vjere u sebe i ljude. Budite vrijedni, odgovorni i humani. Volite se i čuvajte uspomenu na đačko doba,“ kazala je tada Danica Glamočanin, mlada profesorica, sklopila korice
dnevnika, pogledala po cijelom odjeljenju, da bi sačuvala u sjećanju lica djevojčica i dječaka, svojih marljivih učenika, i izašla.
Pedeset proljeća kasnije, vratila se u istu učionicu. Sada su je dočekali penzioneri, njeni bivši učenici. Ustali su. Kao nekada. Došli su sa svih starna svijeta. Neki se od završetka školovanja
uopšte nisu vidjeli, niti prepoznali.
„A jooj, kako sam srećna,“ kazala je Adila Ćehajić, sada Bešić iz Orahove. Iste godine, kada sam maturirala, udala sam se i otišla u Austriju. Ove godine, kaže, slavim još jedan jubilej, pedeset godina braka. O đačkim danima i uspomenama, prilikom susreta sa profesoricom i školskim drugovima, pričala je sa mnogo emocija.
„Pisali smo literarni rad, na temu „Moj zavičaj“. Potrudila sam se da što ljepše i bolje opišem svoju Orahovu. Vjerovala sam da ću dobiti dobru ocjenu. Dok je profesorica Danica, tada Vujčić, čitala moj rad, tresla sam se od treme i uzbuđenja. A tek, kada je saopštila da sam dobro napisala, i pozvala da izađem ispred table i svoju pismenu zadaću pročitam ispred cijelog odjeljenja, mojoj sreći nije bilo kraja. Dobila sasm četiri plus, što je za mene značilo kao da sam dobila desetku ili dosegnula vasionu.“
Prije prozivke, profesorica Danica Glamočanin, obratila se bivšim učenicima. Stajala je pored katedre i svakome od njih uputila po neku poruku, postavila pitanje… Pažljivo su je slušali.
„Vi ste moja prva generacija. U mom radnom vijeku kojeg sam okončala prije deset godina, bilo je raznih generacija. Mnoge pamtim. U svakoj generaciji bilo je uspješnih, vanredno dobrih, zanimljivih, posebnih, nestašnih… Vas pamtim zato što ste bili moji prvi učenici.
Dakle, te davne 1972. godine, diplomirala sam i stekla zvanje profesora srpsko-hrvatskog jezika i književnosti. Bio je petak a u ponedjeljak sam, dva dana kasnije, počela da radim. Direktorica škole bila je Smilja Kotur. Pitala me, treba li neko od starijih i iskusnijih kolega da sa mnom ide u razred, u učionicu, na moj prvi čas, a ja sam odgovorila da nije potrebno. Oduvijek sam željela da radim ovaj posao, da znam kako ću održati prvi i sve svoje naredne časove.“
Nego, da prijeđemo na prozivku, biće vremena danas, i prilike da se ispričamo, kazala je profesorica Glamočanin. Možete podići ruku ili nešto reći o sebi, napomenula je.
„Danas nećemo ocjenjivati, svi ste, zbog uspješnih lekcija života, kod mene zaradili čistu peticu. Nećemo žaliti za vremenom koje je prošlo, niti treba da žalimo. Mi sada imamo ovaj trenutak i uživajmo u njemu. On će nam ostati u sjećanju,“ dodala je. I počela je prozivka. Abecednim redom, kao u dnevniku. Oglašavali su se dizanjem ruke. Govorili su o sebi, u najkraćem.
Arežina Radmila?
Ja sam supruga, majka i baka, imam četvoro unučadi. Ovaj sastanak je moja sreća.
Beronja Milorad?
Tu sam. Otišao sam 1987. u Njemačku. Vas i profesora Nikolu Urukala, pamtim po dobrom. Smatram da smo bili dobri đaci.
Borković Mira?
Zahvalna Ljilji što nas je okupila i našoj školi koja nas je pripremila za život i trgovački posao. Imam supruga, sina i kćerku, i šest unuka, šest djevojčica.
Borojević Brana?
Vas se sjećam, sjedili ste na istom mjestu, kao i sada, krajnji red do zida, lijevo, peta klupa, prisjetila se profesorica čekajući Branin odgovor. „Da, tako je. Pedeset godina je prošlo u trenutku, kao da smo juče bili u ovim klupama. Upamtili ste, tako je, ovdje sam sjedila,“ odgovorila je bivša učenica.
Bešić Fadila?
Živim u Austriji, 1974. godine sam otišla odavde. Imam dva sina, jedan ima 48 a drugi 46 godina, petoro unučadi, najstariji 24, najmlađi 16 godina. U penziji sam.
Gajić Mira?
Nikoga nisam srela poslije škole. Živim u Banjaluci. Dvoje ili troje sam danas prepoznala. Ostale nisam. Imam kćerku i dvoje unučadi. Sjećam se, kada smo sa časova o poznavanju robe, bježali u Staru Gradišku.
Golubić Muniba?
Živim u Norveškoj, imam tri kćeri, petoro unuka, penzionerka sam…
Timarac Smilja?
Živim u Rijeci. Otišla sam tamo poslije škole. Radila sam u Robnoj kući „Korzo“. Srećna sam zbog susreta sa školskim drugovima. Nikoga nisam vidjela od njih, pedeset godina. Tako su se, na ovom času nizala imena, budile uspomene i tekle životne priče Dragice Subotić, Nade Kostić, Petre Kljajić,Mire
Škorić, Mire Kurtović, Ilije Tomića, Milorada Beronje, Dobrice Ivankovića, Smilje Timarac, Nevenke Stojnić… „Bilo nas je 32 u odjeljenju Treći P1. Četvoro je umrlo, to su Ankica Tomić, Biljana Kaurin, Rade Lukić i Tahira Zulić. Njih nosimo u srcu,“ kazala je Ljiljana (Kasagić) Đevukaj i pozvala da minutom šutnje odaju počast, da se sjete umrlih školskih drugova. Ona je pokrenula inicijativu za susret kojeg su, okončali u restoranu, na ručku. Pričali su dugo i o svom razrednom starješini Dragutinu Zeliću, pokojnom profesoru fizičke kulture, kojeg su generacije đaka upamtile po nadimku Ziben. Presjekli su i tortu sa brojem 50, te do kasno naveče, u obližnjem restoranu, prepričavali školske dane, godine i uspomene.
Prija i prika
Miru Borković i Milorada Beronju, bivše školske drugove, mnogo godina kasnije, zbližila je obostrana ljubav njihovih potomaka. „Moj sin Dalibor oženio je Mirinu kćerku Natašu. Nas dvoje, bivših školskih drugova iz razreda, imamo tri zajedničke unuke, Anastasiju, Teodoru i Tijanu,“ objasnio nam je Milorad. Miru smo upitali, po čemu pamti priku, iz đačkog doba. „On je i tada bio ozbiljan, vrijedan i dobar učenik. Sada je on moj prika, a prika nije dugme,“ kazala nam je Mira, sada u istoj klupi i učionici, sa Miloradom, kao i 1974. godine.
Maturanti trećeg p4
Istovremeno, u susjednoj učionici okupili su se maturanti trećeg P4, Ivanka Bakić, Rade Čikić, Jasminka Dizdarević, Slavko Dmitrović, Kasim Fajković, Vojislav Golić, Mirko Gončin, Radmila Kasagić, Vladimir Laništanin, Savo Lendić, Miodrag Šmitran, Radmila Vranić…
„Srećna sam zbog susreta sa školskim drugovima i drugaricama. Sve se promijenilo ali je naš duh ostao isti. Životni putevi su, svakoga od nas, odveli na različite strane. Zatvorili smo jedan dug i bogat krug. Dolazak u svoju školu, je kao ostvarenje lijepog sna,“ kazala nam je Radmila Čikić iz Gradiške.
Milan Pilipović
