„Ne uzimaj uzalud imena gospoda Boga tvoga“ je treća Božija zapovijest po redu od deset koje nam je Gospod dao na Sinaju preko Mojsija.
U nastavku teksta pročitajte šta znači treća Božija zapovest u tumačenju vladike Nikolaja Velimirovića.
Šta? Zar ima nekog, ko se usuđuje uzeti uzalud strašno, magično ime Gospoda Svevišnjega? Kad se na nebu pomene ime Božije, nebesa se prigibavaju, zvijezde uvećavaju svoj sjaj a, arhangeli i angeli počinju pjevati: svjat, svjat, svjat Gospod Savaot, a svetitelji i bogougodnici padaju ničice. Ko se onda od smrtnih usuđuje pomenuti ime najsvetije bez trepeta duše i bez duhovnog uzdisaja čežnje?
Kad je čovek na samrti, pominji mu koje hoćeš ime, nećeš ga ohrabriti niti mu mir duši povratiti. No, kad mu pomeneš jedno jedino ime, ime Gospoda Boga, ohrabrićeš ga i povratićeš mu mir duši. I poslednjim svojim pogledom blagodariće ti na pomenu toga melemnog imena.
Kad čoveka iznevere srodnici i prijatelji, i oseti se sâm u ovom beskrajnom svijetu, i umoran na svom samačkom putu, pomeni mu ime Božije, i time kao da si mu dao poštapač otežalim nogama i rukama.
Kad navale na čoveka zli susjedi, pa ga lažnim svjedočenjem dovedu do okova i tamnice i pridobiju zle sudije za sebe a protiv pravednika, približi se stradalniku i šapni mu na uho ime Božije. Zaista u tom trenutku suze će poći na oči njegove, suze – mastilo nade i povjerenja – i okovi teški učiniće mu se laki kao od lipova drveta.
Kad se čovjek davi u dubokoj vodi, pa kad u odsudnom trenutku između života i smrti pomene im Božije, snaga se njegova udvoji.
Kad se čovjek vidi opkoljen divljim zvijerima, i dok god se nada samo u svoju snagu i vještinu, dotle izgleda slab i smiješan gladnim zvjerima. On, u trenutku kada prizove ime Božije u pomoć, on postaje odjedanput strašnim strašnim zvjerima.
Kad se naučnik muči, da riješi neku tamnu zagonetku prirode i osjeti se prevaren u svima kombinacijama svoga malenog razuma, i u jednom pomene ime Božije, ime Sverazuma, svetlost ozarava dušu njegovu i zagonetka počinje da se kazuje.
O, prečudno ime Božije, kako si moćno, kako si lijepo, kako si slatko! Neka bi umukla usta moja za navijek, ako bi te izgovorila nemarno, vodeno i uzaludno.
Neki kujundžija sjeđaše u dućanu na tezgi i kujući neprestano upotrebljavaše ime Božije uzalud, ili kao kletvu ili kao uzrečicu. A hadžija neki slušaše sa ulice, i duša mu se uzmuti. Pa viknu hadžija kujundžiju da izađe napolje. A kad kujundžija izađe, hadžija se sakri i činjaše se nevješt. Vrati se kujundžija i nastavi kovati. Opet ga viknu hadžija, a kad kujundžija izađe, hadžija ćutaše i činjaše se nevešt. Vrati se kujundžija, malo srdit, i nastavi kovati. Opet ga viknu hadžija, a kad kujundžija izađe, hadžija ćutaše i činjaše se nevješt. Vrati se kujundžija, malo srdit, i nastavi kovati. Opet ga viknu hadžija, a kad kujundžija izađe, hadžija ćutaše i činjaše se nevešt. Kujundžija, bijesan od ljutine, osori se na hadžiju:
– Vičeš li ti to mene, hadžijo, i praviš šalu sa mnom kad ja imam pune ruke posla?
Odgovori hadžija mirno:
– Zaista, u Boga su punije ruke posla, pa si ga ti više puta uzaludno viknuo no ja tebe. Ko ima pravo više da se ljuti – Bog ili ti, kujundžijo?
A kujundžija se zastidi, vrati se u dućan pa podvi noge na tezgi i jezik u ustima.
Nema vam, braćo, ime Božije neprestano treperi, kao kandilo, u duši, u mislima i u srcu, no neka se ne diže do vrha jezika bez važnog i svečanog trenutka.
Življaše neki crnac kao rob u kući bijeloga čovjeka, koji imađaše običaj u ljutini, da ruži i huli ime Božije. A crnac beše smiren i blagočestiv čovek. I biješe u bijeloga gazde pseto, koga gazda veoma voljaše. Pa se desi jednoga dana, da gazda strašno ružaše i huljaše ime Božije. Spopade crnca muka od toga, pa uhvati gazdino pseto i poče ga mazati blatom nečistim. Vide ga domaćin, pa dreknu:
– Šta to radiš sa psetom?
– Ono što i ti sa Bogom, – odgovori crnac mirno.
A u jednoj bolnici na jugu bio doktor i njegov pomoćnik na poslu među bolesnicima nerazdvojno od jutra do mraka. Pomoćnik doktora imađaše prljav jezik kojim, kao garavom krpom, prljaše sve i svakoga, ko mu na pamet dolažaše. Od njegovog prljavog jezika ni Bog ne bješe pošteđen.
Jednoga dana posjeti doktora neki njegov prijatelj iz daleka. Doktor ga pozva, da prisustvuje operacije jedne gnojne rane na bolesniku. A s doktorom bješe i njegov pomoćnik. Prijatelju beše mučno na stomaku, kada vide strašnu ranu iz koje je tekao gnoj sa ubitačnim mirisom. A doktorov pomoćnik neprestano psovaše. Upita prijatelj doktora:
– Kako možeš slušati ovakve bogohulne reči?
Odgovori doktor:
– Ja sam se navikao, prijatelju, da poznajem rane i ono što iz njih mora da ističe. Od gnojnih rana mora gnoj oticati. Ko ima gnoja u tijelu, na otvorene mu rane otiče; ko ima gnoja u duši, otiče mu gnoj na usta. Moj pomoćnik psujući samo otkriva i izliva nagomilano zlo, kao gnoj iz duše svoje.
O, Svedržitelju, kako da te vo ne ruži, a čovek te ruži? Zašto si stvorio vola sa čistijim ustima od čovjeka?
O, Svemilostivi, kako da te žabe ne psuju, a čovek te psuje? Zašto si stvorio žabu sa plemenitijim grlom nego čoveka?
O, Svetrpeljivi, kako da zmija ne huli na tebe, a čovek huli? Zašto si stvorio zmiju bližu anđelima nego čovjeka?
I Svelepi, kako da vjetar koji, opasuje zemlju unakrst, ne uzima uzalud imena tvoga, a čovjek uzima? Kako da je vjetar bogobojažljiviji nego čovjek?
O, prečudno ime Božije, kako si moćno, kako si lijepo, kako si slatko! Neka bi umukla usta moja za navijek, kada bi te izgovorila nemarno, vodeno i uzaludno.
vladika Nikolaj Velimirović
Pripremio Dejan Janković
