Cilj braka je ljubav. Ljubav je čovjeku data da bi se kroz odnos prema voljenoj osobi vaspitavali za ljubav prema Bogu.
Ljubav podrazumijeva žrtvu, ako toga nema, raspašće se zajednica.
U jevanđeljskoj priči o svadbi u Kani Galilejskoj, koja se i čita tokom venčanja, Isus Hristos prvi put otkriva sebe, otkriva da nije običan čovjek. Dakle, na svadbi se prvi put otkriva ljudima i tvori svoje prvo čudo i time pokazuje koji značaj pridaje braku. On tu pretvara vodu u vino. Voda je simbol prolaznog, promenljivog, a vino trajnog, vječnog. To je, ujedno i misija braka.
Brak je Sveta Tajna, ali je danas postao sve drugo osim Svete Tajne. Postao je ekonomska zajednica i podjela uloga i poslova, a izgubila se svetinja, lako se u nju ulazi a još lakše izlazi.
Ne doživljava se više kao tajna u kojoj dvoje postaju jedno, jedno tijelo. Brak je zajednica ljudi koji su potekli iz različitih duhovnih, intelektualnih, socijalnih, psiholoških miljea, svako ima svoja različita iskustva koja unosi u bračnu zajednicu. Bez obzira na te razlike, oni bivaju spojeni ljubavlju.
U priči o svadbi u Kani Galilejskoj se vidi da ljubav koja je spojila dvoje mladih nije potekla iz njih samih, ona je Dar Božiji, vrsta kredita koji Bog daje njima, da bi oni upravo zbog mnoštva razlika koje ih razdvajaju, imali pomoć i blagodat, bez čega bi se ta zajednica raspala. Oni u početku žive blagodaću Božijom, ali se brzo ta blagodat povlači, a supružnici ostaju u ringu da se sami bore i umnožavaju tu blagodat ljubavi.
Ljubav u početku bi trebalo da bude najmanja ljubav u toku bračne zajednice, a najveća da bude na kraju. Hristos vodu tek na kraju pretvara u vino. Punoća i savršenstvo treba da dođu na kraju, ali u eshatološkom smislu se oni nikad i ne završavaju. Ona će i u vječnosti da se razrasta iz ljubavi u ljubav, iz radosti u radost, sve u beskraj.
Zašto Bog ustanovljuje bračnu zajednicu?
Bračna zajednica je Crkva u malom, zato se nekad vjenčanje obavljalo tokom Liturgije, a vrhunac je pričešćivanje mladenaca. Danas se to izmestilo iz Liturgije, i mladencima se daje vino kao surogat svete tajne. Brak je Bog stvorio iz istih razloga iz kojih postoji i Crkva, ne da postoji naturalistički (prirodni) splet odnosa između ljudi, već da bi se stvorio splet odnosa između muškarca i žene koji prevazilazi smrt, a smrt se prevazilazi zajednicom sa Hristom tj. ljubavlju prema Hristu pomoću koje onda oni i vole jedno drugo i održavaju svoju bračnu zajednicu. Brak ne znači da se oni hermetički zatvore u kuću, već nudi mogućnost da postanemo crkvena bića u pravom smislu te riječi.
To nije humanistička ljubav u kojoj neko uživa u svome milosrđu, negujući time svoju gordost, već da bi dvoje, u svakodnevnom opštenju, imali mogućnost da se realno odriču sebe, svoje volje. To je vezano za naše postojanje u Crkvi.
Da bismo se upodobili Bogu i saobrazili se Njegovoj volji, potrebno je da se odreknemo sebe, odreći se svoje volje i ne uzdati se u svoje moći i svoje potencijale. Brak nam daje tu mogućnost da svakog dana imamo priliku da u raznim pitanjima gde se ne slažemo – praštamo, molimo za oproštaj, afirmišemo drugu osobu, a to je svojevrstan krst, žrtva, stalno samopreispitivanje, jer smo uvijek u iskušenju da nametnemo svoju volju onom drugom.
Apostol Pavle kaže da muž treba da voli ženu kao samog sebe, tj. kao što Hristos voli Crkvu, a žena treba da se boji muža. To nije bukvalno strah, već da ona bude u stalnom trepetu pred ljubavlju svoga muža, da ga ne povrijedi. Brak nam daje mogućnost za samoprevazilaženje sebe i ostvarivanje kroz zajednicu.
I djeca ne smeju da postanu mali idoli, niti da ostvaruju snove svojih roditelja, niti da roditelji kažu „Ja sam ti pružio to i to“ , već da obezbjeđujući potrebe svog djeteta, prolaze kroz muku, ali radosnu muku vaspitavanja djeteta. U braku čovjek može da postane biće ljubavi i da zatim sa svim ljudima doživljava ljubav i sa svima bude u zajednici.
Time i njegova djeca postaju u Hristu članovi Crkve i dijelovi te zajednice. To je zajednica Boga i ljudi, ne gledaju se moralne vrijednosti, već se svako posmatra kao ikona Božija, svako je vrijedniji od nas i svetitelj po ljubavi Božijoj.
Centar razmišljanja između dvoje supružnika treba da bude Sveta Liturgija i kao sadašnje stanje i kao perspektiva vječnosti. Ako mi stavimo sebe u kontekst Liturgije moći ćemo vrlo dobro da procjenimo svoje snage i sprovedemo u djelo sve.
Tajnu braka ili vjenčanje može da obavi episkop ili sveštenik u crkvi. Vjenčanje može da se obavi samo pre podne. Vjenčanje se obavlja na sredini crkve, pred stočićem, na kome su krst i jevanđelje. Mladenci prvo pred sveštenikom i svjedocima (kum i stari svat) izjave da u brak stupaju po slobodnoj volji bez prisile. Sveštenik tada čita molitve, stavlja im vijence (krunu) na glavu i blagosiljajući ih rukom vjenčava u ime Božije.
Pripremio Dejan Janković
