Srpska pravoslavna crkva proslavlja danas Spasovdan ili Vaznesenje Gospodnje, hrišćanski praznik koji se obilježava 40 dana nakon Vaskrsa.
Spasovdan je jedan od deset praznika koji je posvećen Isusu Hristu i uvijek se slavi četvrtkom.
Prema hrišćanskom vjerovanju, Hristos je vaskrsenjem pokazao da je jači od smrti i 40 dana kasnije njegovi su se učenici nalazili za trpezom.
Tog dana im se Hristos ponovo javio i rekao: „Idite po svemu svijetu i propovijedajte Jevanđelje svakom stvorenju. Ko povjeruje i krsti se, biće spasen, a ko ne povjeruje biće osuđen“.
Da bi u tome uspjeli, Hristos im je obećao Duha utješitelja i zapovjedio da do silaska Duha Svetoga ne izlaze iz Jerusalima. Tako su mogli prenijeti Hristovu vjeru u svijet i time ljude spasavati u vjeri – odatle naziv Spasovdan.
Podignutih ruku Hristos je učenike i blagoslovio nakon čega se počeo uznositi na nebo, čime se, završivši djelo spasenja, vratio Bogu na nebesima.
Na večernjoj službi, koja se služi u srijedu uoči Vaznesenja, vrši se u skladu sa crkvenim tipikom, takozvano odanije Pashe, neka vrsta opraštanja sa Vaskrsom.
Spasovdan je slava manastira Visoki Dečani, Beograda, Banjaluke, Nevesinja i Istočnog Novog Sarajeva.
Koliki je značaj Spasovdana govori podatak da je najstariji istorijsko-pravni dokument srpske srednjovjekovne države – Dušanov zakonik obnarodovan baš na Spasovdan 1349. godine.
Na Spasovdan se ne radi nikakav težak posao, pošto je veliki praznik koji, prema vjerovanju, može da spasi kuću od nevolje, a djecu od bolesti.
Poštovan je veoma i u predhrišćanskom vremenu, a tradicionalno je izuzetno cijenjen i poštovan u doba cara Dušana. Smatra se da nije slučajno što je čuveni Dušanov zakonik obnarodovan 1349. na Spasovdan, a na isti praznik i dopunjen 1354. godine.
Spasovdan pada uvijek u četvrtak i to šesti po Vaskrsu. Crkva ga praznuje kao Vaznesenje Gospodnje, jedan od 12 velikih praznika i osam Hristovih praznika.
Prema narodnom predanju, tog dana se spasio Bog od rđavih ljudi i otišao – vaznio se – na nebo, a ostala je i priča da je Bog pobjegao na nebo od zlih i nevaljalih ljudi
Od davnina je Spasovdan, kao duboko ukorijenjena svetkovina u narodu, proljećni praznik stočara i zemljoradnika. Smatra se veoma srećnim varovnim danom kada sve valja započinjati i zato se zove još Spasovlje.
Običaji na Spasovdan
Pre zore, na Spasovdan Krstonoše pohode zapise – osvještana stabla, najčešće hrastove ili neke voćke, mahom divlje kruške. Noseći barjake i krst, narod stiže pod stablo zapisa, kiteći ga vijencima cvijeća i darujući raznim đakonijama.
Te litije se priređuju radi napretka usijeva (ljetine), kiše i boljeg berićeta. Krstonoše idu u krug oko zapisa, moleći se i pjevajući, dok pop činodejstvuje, a ranije je ponegde bio običaj da sveštenik u provrćeno stablo stavlja zapis da „čuva selo od crva“.
Takvih osveštanih dubova ima u mnogim krajevima, ponajviše u Šumadiji i Vasojevićima. Smatraju se svetim stablima, koja je grijeh dirati, a kamo li sjeći.
Zapisano je da je jednom domaćinu kraj Topole, koji je odsjekao zapis na svojoj njivi u nameri da ga isječe za kapiju, grom udario u dvorište gde je ležao posječeni zapis, baš kada je ženio sina, i rastjerao svatove.
Na Spasovdan se ne radi da grom ne bije i, kako veruju u leskovačkom kraju, ne dođe na čovjeka „lošotinja“ i da insekti ne opustoše njive. Posebno je bio raširen običaj da se na Spasovdan po njivama, zabranima, torovima, košnicama, baštama pobadaju krstovi od leskvine (zakršćavanje ljetine), ako to nije učinjeno na Đurđevdan.
Pobadan je i ljeskov štap i rasjecan na vrhu, u visini grudi, a u rasjek je stavljen kraći prut i tako pravljen krst kojim može da se vidi sa svih strana.
U nekim krajevima bio je običaj da se od osušenog svinjskog brava sačuva vilica i na Spasovdan pojede, da im „sva svinja ubuduće bude slatkorana“, odnosno da im prija sve ono što „po gori popasu i iz korita poloču“.
Kosti od oglodane vilice se ne razdvajaju, nego se sa sve zubima okače u pčelinjaku, da bi pčele u rojevima napredovale.
„Koliko sela toliko i adeta.“ Tako se u nekim krajevima rano išlo u jagode i na Spasovdan se izjutra ne jede ništa dok se ne okuse jagode. Negdje je, pak, bio običaj da kad se prvi put od godišnjih plodova i namirnica okusi o Spasovdanu.
Ponegdje se čak i vjerovalo da ne valja okusiti novo voće ako su nekom djeca umirala, dok najprije ne razdjele sirotinji od tog novog voća za dušu svoje djece, jer će, u protivnom, na onom svetu djeca ostati bez tog obroka i grišće svoje prste umesto obroka, govoreći da su im ga roditelji pojeli.
Bio je i običaj da se na Spasovdan, prije sunca, kupa u rijeci ili moru i da se do ovog dana ne pije mlijeko od muže u toj godini, pa je ovo prvo kušanje mlijeka propraćeno nizom običaja radi povećanja mlječnosti i boljeg skorupa, uz prskanje mlijekom i zalivanje vodom za vrat, da bi bilo mlijeka kao vode.
U nekim selima oko Požege na posudu s vodom, u kojoj su i mnoge razne trave, stavljana je debela cerova kora, koja se probuši i kroz nju procijedi malo mlijeka, da se hvata kajmak debeo kao cerova kora.
Nekada se na ovaj važan datum obavezno se klalo jagnje, kao žrtva svecu, tj, u ovom slučaju samom Hristu.
Prema običajima, na današnji dan se muškarci ne briju, žene se ne umivaju, a deca ne kupaju. Ne spava se preko dana, da se ne bi drijemalo preko godine.
Vijernici su odlazili u crkvu na vjerski obred posvećen ovom prazniku. Poslije izlaska iz crkve, domaćini su svoje goste vodili kući, gdje ih je čekao bogato pripremljen ručak. Oni koji nisu išli u goste, okupljali su se na prostoru ispred crkve i tu nastavili slavlje. Ispred crkve su se pekli jaganjci, točilo piće, prodavao sladoled, kolači i bombone.
D. Janković
