„Ne pravi sebi idola niti kakva lika, nemoj im se klanjati niti im služiti“ tako glasi Druga Božija zapovijest od ukupno deset koje nam je predao Gospod preko proroka Mojsija.
U nastavku teksta pročitajte objašnjenje druge Božije zapovijesti.
Objašnjenje druge Božije zapovovijesti koje nam je dao vladika Nikolaj Velimirović:
Ne pravi sebi idola niti kakva lika; nemoj im se klanjati niti im služiti.
Ovo znači:
Ne obožavaj stvorenje kao Stvoritelja. Ako si se već uzdigao na goru visoku, na kojoj si se sreo sa jedinim Gospodom Bogom, na što se obzireš na sijenke u bari pod gorom? Kad jedan čovek želi da vidi cara i posle dugog truda uspije da izađe pred lice njegovo, na što se onda obzire lijevo i desno i gleda po slugama carskim? Možda se obzire lijevo i desno iz dva razloga: ili zato što ne smije sâm da stoji u prisustvu cara, ili pak zato što misli da mu sâm car ne može pomoći?
1. No, zašto čovjek ne smije da stoji sâm u prisustvu cara Boga? Nije li taj car u isto vrijeme i otac njegov? A ko se još bojao, da stane licem u lice sa svojim ocem? Nije li Bog mislio o tebi, čoveče, i pre tvoga rođenja? Nije li te on doticao svojim prstima i u snu i na javi, i kad ti nisi to ni slutio ni osećao? Ne misli li on o tebi svaki dan više nego što ti sâm o sebi misliš? Zaista ne bojiš se ti Boga kao čovek nego kao grešnik. Grijeh je uvek trudan strahom. I porađa se tamo gdje nije ni mesto ni njimu ni njegovom porodu. To je grijeh što odvlači tvoje poglede s cara na sluge. Među slugama grehu je lako: on tamo gospodari i piruje, u svome društvu. No, ti treba da znaš, da je car milostiviji od slugu. Zato ne obziri se, no slobodno pogledaj cara oca svoga. Carev pogled sažeće grijeh u tebi kao što sunčev zrak sažeže otrovan insekt u vodi, te voda postane čista i pitka.
2. Ili misliš, da ti sam car Bog ne može pomoći, te pogledaš i po slugama njegovim? Zaista, ako ti Bog ne može pomoći sve njegove sluge moći će još manje. Ne očekuju li sva Božja stvorenja pomoći od Boga; kakvu pomoć onda ti očekuješ od Božjih stvorenja? Ako se žedan ne može napojiti na jakom izvoru u planini, kako će se napojiti ližući kap po kap rose sa livade?
Ko obožava lik rezan ili kakvu sliku? Onaj ko ne poznaje likoresca i slikopisca – onaj samo obožava lik i sliku. Onaj ko ne vjeruje u Boga ili ne poznaje Boga primoran je da obožava stvari, jer čovek nešto mora da obožava. Bog je izrezao planine i doline, i tela životinjska i biljna, i Bog je naslikao livade i polja, i oblake i jezera. Onaj ko to zna odaje slavu i hvalu Bogu kao velikom likorescu i slikopiscu, a onaj koji to ne zna odaje slavu i hvalu samim tim rezbama i slikopisima Božjim.
No, to još nije najcrnji grijeh. Najcrnji je grijeh kad čovek obožava svoje sopstveno djelo, napravu svoga mozga i svojih ruku. Divlji ljudi istešu sebi boga iz drveta, pa mu se onda klanjaju i mole. No, divljim ljudima dâ se i oprostiti. Njihova divljina njih opravdava. Prema njima je pravi i vječiti Bog milostiv i snishodljiv, te one molitve, koje oni upućuju svojoj napravi od drveta, on prima kao da su njemu upućene i šalje svoju pomoć i zaštitu neprosvećenoj djeci svojoj. Ali ima i pitomih ljudi, koji naprave nešto svojim mozgom ili svojim rukama, pa tu svoju napravu smatraju božanstvom. Ima slikara, koji obožavaju svoju sliku kao pravo božanstvo. Ima književnika, koji napišu knjigu i urvte sebi u mozak, da je njihova knjiga bolja od neba i zemlje, pa se onda klanjaju svojoj knjizi. Ima bogataša, koji nagomilaju bogatstvo, kao hrčak zimnicu, pa dignu svoj nos i oči iznad Boga i njegovog sveta, i klanjaju se svome prašljivom i moljčavom bogatstvu. Tamo gde su čovjekove sve misli i sve srce tamo je i njegov Bog.
Ako jedan čovek posvećuje sve svoje misli i sve svoje srce svojoj familiji, i ne zna za drugog Boga, onda je njegova familija za njega božanstvo. To su bolesnici duševni jedne vrste.
Ako li jedan čovjek posvjećuje sve svoje misli i sve svoje srce zlatu i srebru, i neće da zna za drugog boga, onda je zlato i srebro njegovo božanstvo, kome se on klanja dan i noć, dok mu ne stigne i smrtna noć ne zatrpa ga svojim mrakom. To su bolesnici duševni druge vrste.
Ako li jedan čovek usredsredi sve svoje misli i sve svoje srce na to da se digne nad drugim ljudima, da bude prvi, da prednjači na pošto-poto, da se slavi od drugih, da se hvali od drugih, i ako smatra sebe boljim od svih ljudi, od svih stvari na nebu i na zemlji, onda je takav čovek sam sebi božanstvo, kome on žrtvuje sve. To je bolest duševna.
Zaista, braćo, samo bolesne duše ne znaju za pravog Boga. A zdrave su duše zdrave od svoga poznanja i priznanja pravoga i jedinoga Boga, koji je gospodar i vladalac svih rezbi i svih slika, i svih familija ljudskih, i svega zlata i srebra, i svih smrtnih ljudi na zemlji. Ako li neko napiše ime Božje na hartiji ili drvetu, ili kamenu, ili po snijegu, ili po blatu, ti poštuj tu hartiju i to drvo i taj kamen, i sneg i blato, zbog imena najsvetijeg, koje je napisano po njima. No, ne obožavaj ono, na čemu je najsvetije ime napisano.
Ili kad neko naslika lik Božiji ma na čemu, ti se pokloni; no znaj da se ne klanjaš materiji, na kojoj je Bog naslikan no živome i velikome Bogu, na koga te slika opominje.
Ili kad neko izgovori jezikom, ili otpjeva ime Božije, ti se pokloni; no znaj, da se ne klanjaš ljudskom jeziku i ljudskom glasu, no živome i strašnome Bogu, na koga te je ljudski jezik opomenuo.
Ili kad noću pogledaš po veličanstvu zvijezda nebesnih, ti se duboko pokloni, no ne klanjaj se stvorenju ruku Božjih no klanjaj se Gospodu Svevišnjem, višem od zvijezda, na koga te presjajne zvezde opominju.
I kad uveče klekneš da se moliš reci:
„Gospode Jedini, Tebe Jedinoga poznajem, priznajem i slavim: i kada mi dan otkrije svu krasotu tvoju, kroz krasotu tvojih dijela, i kada se noć ogrne tamnim plaštom i ostavi mene samog sa tobom. Amin“
vladika Nikolaj Velimirović
Objavu pripremio
Dejan Janković
