Priča iz Jazovca: Zavičaj je mjesto gdje raste trešnja na koju si se prvo popeo (FOTO)
Od hiljadu stanovnika u Jazovcu sredinom prošlog vijeka, brojka je spala na stotinak. Prema posljednjem popisu, u ovom selu bilo je 127, većinom starijih, osoba u pedesetak kuća.
U mnogima odavno vatra ne gori, ne izvija se dim iz dimnjaka, a vrata na zarđalim baglamama niko ne otvara. Mnogi Jazovčani, rođeni i odrasli u brežuljkastoj pitomini, u Potkozarju, otišli su. Ovdje stanuju samo njihove uspomene.
Žive u Gradišci, Banjaluci, Beogradu, Novom Sadu, Rijeci, Ljubljani, ali i Beču, Cirihu, Salcburgu, Firenci, pa još dalje, u Torontu, Njujorku, Melburnu…
Oni su zanatlije, krojači, bravari, vozači, kuvari, policajci, oficiri, profesori, ljekari, naučnici…
Jazovčani pate za svojim selom, tuguju jedni za drugima i podsjećaju na davnašnji život, kada su ovdje svjetlost rasipale petrolejke, kada su naveče išli na prela i igranke u Ćelinovac, Kijevce ili Jurkovicu, svirali, pjevali, pričali o vilama i vilenjacima, kada su školarci čitali junačke pjesme, a stariji pažljivo slušali kao da će svakog trenutka na vrata banuti ili pored kuće na Šarcu projuriti Marko Kraljević, najveći junak epskih pjesama u desetercu.
Jazovčani pamte i priče o meljavi u vodenicama na rječici Jurkovici i o vrućoj kukuruzi i slanini.
Prepoznaju se, kako su napisali nostalgičari iz Jazovca, po nadimcima, Rića, Orlović, Pećo, Vicko, Mačak, Stoćo, Milandža, Ličan, Šoša, Jelaš, Omerica, Mrki, Pancov, Brko, Biblija, Kisin, Beneš, Kacan, Brena, Ceca, Viki, Keba, Ćoko, Pićin, Geri, Šmajser, Petrin, Kudžo… Živi i sjećanje na Jazovčane koji su, kada im dođe žuta minuta, psovali sunac, sirac, tamnu noć, malog Boga, velikog vraga, ili izgovarali uzrečice, brale, majko, sinovče, rođo, burazeru…
„U svijetu možeš postati imućan i ugledan, zaraditi veliki novac, ali u zavičaju si kao i svi drugi, bez razlike i izuzetka. U svijetu se možeš razočarati, ali ćeš u zavičaju naći utjehu. Zavičaj je mjesto gdje raste trešnja na koju si se prvo popeo“, napisao je neko od Jazovčana nakon sada već tradicionalnih porodičnih sretanja.
Autorstvo nije potpisao, valjda uvjeren da to može reći svako iz ovog ili sličnog sela.
Porodični susreti
Porodična okupljanja su sve češća u Jazovcu, malom selu sa nekoliko zaselaka po imenu Čardačani, Donjani, Brđani, Ljubojevići, Pešta, Miljkovići i Greda. Prvi su se ovđe prije nekoliko godina okupili Šljivari, a prošle godine Škorići.
Na susretu Šljivara, u domaćinstvu Aleksandra Šljivara, dugogodišnjeg vozača u Italiji koji se u rodni kraj vratio sa porodicom, okupili su se srodnici istog prezimena iz Dobrog Sela kod Bosanskog Petrovca, Golubića kod Knina, sela Zebe u opštini Bosansko Grahovo, Jablanice, Podgraca i Jazovca kod Gradiške.
U tim krajevima oni su najbrojniji, ali ih ima i u drugim mjestima, u susjednim državama, Evropi i svijetu. Doputovali su i Šljivari iz Italije, Njemačke, Srbije, Hrvatske…
„Svi mi smo porijeklom iz petrovačkog kraja, većinom potomci Luke Šljivara, koji je rođen početkom prošlog vijeka. Cijelu godinu radujem se ovom susretu jer je važno da znamo ko smo i odakle potičemo“, kazao je Aleksandar Šljivar. Susreti su značajni, smatra Aleksandar, jer se sreću mnogi prezimenjaci i srodnici koji su se zaboravili ili se uopšte nisu poznavali.
Škorići iz Jazovca i njihovi potomci prvi put su se okupili u nedjelju, 21. jula 2024. godine. Došli su iz mnogih zemalja da se vide, podsjete, upoznaju. Neki se nisu viđeli i po više decenija. Otišli su u svijet, u potrazi za boljim životom nego što su imali u Jazovcu. Nekada se do ovog sela teško moglo doći, putevi su bili loši, skromno se živjelo, malo imalo, pričaju stariji Škorići koji su odavde, počev od šezdesetih godina prošlog vijeka, otišli u Srbiju, Sloveniju, Austriju, Švedsku, Švajcarsku, Hrvatsku, Italiju…
Žaklina i Predrag Škorić sa porodicom doputovali su iz Italije, Slavica i Zoran Škorić iz Švajcarske, Borislav Trifunović, potomak Škorića, došao je iz Zrenjanina, Ljubica Becić, rođena Škorić, iz Leskovca, Zorka Graonić iz Banjaluke, Radmila i Slavko Jokić iz Ljubljane, Mira Mandić doputovala je iz Švedske, Mira Jokić iz Vukovara…
„Srećna sam. Moja mama je rođena u Jazovcu. Ja sam unuka Pilje Škorića. Svaki dolazak ovamo me veseli. Tu sam dolazila u djetinjstvu i uvijek mi je bilo lijepo“, oživjela je uspomene Mira Mandić, rođena u Bečeju. Svako od Škorića imao je šta reći, ispričati, objasniti svoje mjesto na porodičnom stablu, nacrtanom na školskoj tabli.
Stara škola i još starija kuća
Tamo gdje je stara škola, tu je centar sela. Tako smatraju mnoge generacije bivših učenika. Sada je ovdje nastava organizovana samo za dva učenika. Nema ih više. Nekad ih je bilo stotinu. Pokojni Stojan Škorić, đak prve generacije nakon Drugog svjetskog rata, često je pričao o školi. Njegova kuća je u prvom komšiluku.
„Sve nas je učio Ilija Slijepčević iz Turjaka, prvi učitelj u Jazovcu. Kasnije je stigla i učiteljica Đulba, kojoj sam prezime zaboravio. Svi smo bili dobri đaci jer je šiba, kao stalna prijetnja za nerad, loše učenje i vladanje, uvijek bila zađevena iznad table, kao opasna prijetnja za nestašne đake i za neznalice“, pričao je Stojan, sjećajući se svoga đakovanja.
„Selo bez škole je kao čovjek bez očiju, kao glava bez pameti, kao dan bez Sunca“, pričao je Stojan svome unuku, đaku prvaku.
Najstarija kuća u Jazovcu takođe pripada Škorićima. Izgradio je 1921. godine Stevan Škorić, zajedno sa suprugom Spasenijom. U toj kuću odraslo je mnogo generacija. Poslije Stevana, kuću je naslijedio njegov sin Piljo, potom unuk Slavko i praunuk Dario. U istom dvorištu sada odrastaju Stevanovi čukununuci, a Dariovi sinovi Neven i Danko.
„Kuća je i izvornom stanju, osim manje dogradnje. U njoj je rođeno mnogo Škorića, u svakoj generaciji po petoro, u prosjeku. Kuća nije oštećena u ratovima, olujama, nisu je poharale vojske, sravnili zemljotresi… Svako od nas iz stare kuće nosi lijepe uspomene“, kazao je Dario Škorić.
„Stara kuća je oduvijek, koliko ja pamtim, bila okrečena u bijelo. Vidjela se izdaleka, bila orijentir za putnika, jer se nalazi pored seoskog puta, na nekoliko metara. U njoj su živjeli moj djed Piljo i baka Ljuljika, dragi i ugodni za sve nas, kao i za svakoga ko naiđe pa navrati na čast i razgovor“, prisjetila se svoga djetinjstva i odrastanja u staroj kući Gordana Golić, đevojački Škorić, nastanjena u Gradišci.
Ova drevna građevina znamenita je u Jazovcu i okolini zato što je tu sedamdesetih godina prošlog vijeka snimljen igrani film „Tri jablana“.
„Tri jablana“
Drama „Tri jablana“, posvećena djeci Kozare koja su, nakon logora i prihvatilišta za ratnu siročad u Drugom svjetskom ratu izgubila identitet, snimljena je prije pola vijeka u Jazovcu te susjednim selima Ćelinovac, Jurkovica, Turjak, Grbavci…
Jablanova pored kuća Stojana i Slavka Škorića odavno nema, ali su oni preživjeli u sjećanjima malih Kozarčana i pomogli da pronađu svoj zavičaj.
U filmu reditelja Joakima Marušića, po tekstu Marina Zurla, glavne uloge tumače Vlasta Knezović, Uglješa Kojadinović, Mustafa Nadarević, Božidar Orešković, Neva Rosić i drugi, a sa njima, u epizodnim ulogama, mještani Jazovca. Film je, ispričao nam je Dragiša Škorić, snimljen 1976. godine, a u programu JRT-a prvi put prikazan 29. novembra 1977. godine. Ispred stare kuće snimljen je najveći dio drame o povratku mladića iz Zagreba (Tomo Pejić) u svoj zavičaj, susret sa ocem i rodbinom, iskopavanje rakije zakopane u vrijeme njegovog rođenja, veliko slavlje uz tamburaše iz Ćelinovca i druge scene zasnovane na istinitim događajima. U selu je nekada postojao Fudbalski klub „Tri jablana“, ali se ugasio, nekako istovremeno kada su oluje oborile jablanove ispred Škorića kuće.
