Ispred male poslastičarnice, u starom dijelu Gradiške, gdje su radnici „Gradske čistoće“ ljetos zasadili veliki vrt raznobojnih kadifa, Husref Mujadžić, nekada obućar, poznat po nadimku Šimi, upoređuje bivše i sadašnje vrijeme, ovdje i tamo, u rodnom kraju i u Danskoj, gdje živi posljednjih trideset godina. Bori se, istovremeno, da mu ne kapne sladoled iz velikog fišeka, jer je veoma vruće, a ne želi ni misao da prekine. Pored njega, bicikl, njegov, a ima i tuđih.
„Nekada, ovdje u Gradišci, često su kradeni bicikli. Ovo prevozno sredstvo, nije se smjelo iz vida ispustiti. Ni jednog momenta. Ko ga ostavi ispred trgovine, pa uđe da kupi neku sitnicu, malo kafe i šećera, duvana, okrene se, bicikla nema, ukradeno. Ko god je išao u birtiju, na piće, obavezno je bicikl parkirao unutra, pored stola. Jednom rukom drži čašu ili flašu, a drugom biciklo. Tako je bilo,“ opisuje Šimi biciklističke muke u gradu, koje su mnogi zaboravili. One žive u pričama ovog šaljivdžije i njemu sličnih Gradiščana.
„Ali, ni u birtiji tojest kafani, bicikl nije bio sasvim bezbjedan. Kada vlasnik ovog prevoznog sredstva ode u toalet, opet ga ukradu. U sadašnje vrijeme, bicikle svi imaju, po nekoliko, i nikome ne trebaju. Ja sam komšijskoj djeci nudio na poklon nekoliko bicikla, smetaju mi. Neće ni oni, kažu, ni mi nemamo gdje da ih parkiramo,“ utvrđuje Šimi priču o biciklima. Pominje još i čuvenog doktora Esada Pračića koji se često vozio na biciklu. O Pračiću i njegovom biciklu, i sada prepričava anegdota.
„Prvi automobil, u doba kada je Pračić bio vrhovni autoritet u gradu, dovezao je neki Rus Nikolaj. On je bio taksista. Niko prije njega nije imao automobil u Gradišci. Doktoru je, istovremeno neki pacijent, da mu zahvali na pomoći i spasenom životu, poklonio najbolji bicikl. Jedini u gradu. Pohvali se doktor Pračić Rusu, kaže, ej, Nikolaj, i ja sam podigao noge od zemlje. Ubrzo stiže odgovor od pomenutog Rusa, u maniru starog mudraca. Kaže, doktore, u tebe se samo zadnjica vozi a noge, i dalje idu pješke.“
Sa teme o biciklima, dok se sladoled uveliko otopio a fišek procurio, prelazimo na gradski park pored Save. Nekada je tu bila ribarnica, i pijaca, četvrtkom se okupljalo mnogo svijeta, prodavana polovna roba, poljoprivredne alatke, živina, patke, kokoške, guske vezanih nogu koje su kreštale od žeđi, povrće, lubenice, sve i svašta… Bilo je mnogo naroda, naročito seoskih žena sa djecom koje su na oniskom prozorskom zidu robne kuće, odmotavale kobasicu i nutkale sramežljivoj djeci da se malo
okrijepe. Sjeća se Šimi toga vremena. Zagleda se u kadifu, ispred poslastičarnice, bujno procvjetalu, zasađenu „pod špagu“. Hvali komunalce. I sladoledom bi ih počastio, kao što prolaznike priziva, predlaže da svrate, ali oni, samo mahnu rukom, ubrzaju korak, pravdajući se da žure i da nemaju vremena.
„Nigdje opuška, sve čisto, uredno… I narod, nekako tih i ćutljiv. Niti se ko svađa niti tuče. Neka neopisiva tišina, narod se u dobru unesrećio. U parku nema ni cura ni momaka, zaljubljenih parova,
da se zagrle i poljube, kao nekada. Ništa od toga. Svi sjede u kafanama, svako se svoga telefona prihvatio i o svome jadu zabavio.“
Elaborira Šimi gradske teme. Nekada je bio tehničar u kriminalističkoj službi Policijske stanice, pa mu je i ova oblast bliska.
„Ni bitangi, lopova, kradljivaca sitnih stvari, bicikla i pilića, više nema. Oni su negdje otišli ili su se prekvalifikovali na krupnije i veće poslove. Ne znam. Ali, takvih nema,“ zaključio je naš sagovornik oko kojeg se, okupilo oveće društvo. Spontano. Nije ni primijetio nove porudžbine sladoleda i hladne limunade. Ohrabren podrškom koju je dobio, naročito od muzičara Brane Stojakovića koji je stigao iz Velsa u Austriji, uporedio je život u gradiću Aberna, u Danskoj, gdje je otišao u ratu, i ovdje. Cijene i skupoća, ovdje i tamo, nisu isto za svakoga, zavisi koliko ko ima novca.
“Svi ovdje, u Gradišci kao i u cijeloj BiH, žale se da nemaju posla, a radnika nigdje. Birtije tojest kafane su pune, u svako doba i na svakom mjestu. U Danskoj, je nezamislivo da u sredini radnog dana, bilo ko sjedi u kafiću, da nigdje ne žuri, da pije i troši po cijeli bogovetni dan.” opisuje Šimi razlike u Danskoj i BiH. Tamo i ovdje, razlike postoje, raportira naš sagovornik, u mnogim sferama života. U Danskoj poštuju, a ovdje izbjegavaju zakon i državne propise. U Danskoj je nezamislivo uništavati zelenilo, bacati smeće na ulici, pušiti i piti na zabranjenim mjestima ili pljuvati po pločnicima, a kod nas to je stil života,” uvjeren je ovaj Gradiščanin iznoseći dugačak spektar razlika i minimalne sličnosti života u dvije države. Dodaje da ovdje niko ne jede hljeb od juče, a u Danskoj iskoriste svaku mrvu, bez obzira koliko dana je stara, samo da nije pokvarena.
“Postali smo velika gospoda. Niko u mom sokaku u Gradišci ne putuje biciklom, osim mene, svi voze automobile. Neshvatljivo je da naš narod toliko kuka i kukumavče. Najviše kukaju oni koji imaju, da bi zavarali one koji nemaju. Ko nema, taj ne kuka, sramota ga, kukanje i moljakaje nije manir sirotinje nego bogatih. Sirotinja se stidi svoga siromašluka,”smatra Šimi. Povjerio nam se da u posljednjih dvadeset godina, niko nije pokucao na njegova vrata tražeči posao. Srećom, hvali se da ima više zanata te mu je, u ovim okolnostima, lakše nego drugima.
“Umijem kuću napraviti od temelja do krova. Život me natjerao i svemu naučio. Jedan mesar u Danskoj hvalio se, u mome prisustvu, da zna od krave svašta napraviti. Pitao sam ga, mesaru, znaš li ti cipele od kravlje kože skrojiti. Ne zna. A ja i to umijem,” priča Šimi poredeći, do svakog detalja, sličnosti i razlike, navike, državne paragrafe i narode hladnog evropskog sjevera i toplog balkanskog podneblja. Na svom primjeru, i na osnovu dugogodišnjeg iskustva, govori šaljivo i slikovito, kao da piše pripovijetku. Zanimljivoj Šimijevoj priči, nikada kraja. Pohvalio se, i titulom prvaka Tekije i Obradovca, u disciplini, utrka u lavorima na poplavljenoj Đoli. Ova disciplina postoji samo ovdje, i više nigdje u svijetu.
Vješta ruka i poštena duša
Šimi je utvrdio i definiciju definiciju o majstorima i majstorluku. To treba svi da čuju i pročitaju, kaže. Majstora treba da krase vješta ruka i poštena duša. Naši majstori, dodaje, uopšte nisu odgovorni, tu nema poslovnosti, ama baš ni malo.
“Imam veliko iskustvo po tom pitanju. Kroz moju kuću prodefilovali su mnogi, od zidara, tesara, armirača, molera, stolara, keramičara… Naši majstori su, u svakom smislu nepouzdani, dok u Danskoj postoje garancije za kvalitet posla i dogovorene termine. Kod nas nikada se ne zna kada će i da li majstor doći, do riječi ne drže, a rade na brzinu i površno, važno im jer samo da uzmu pare. Ukoliko lakovjerni unaprijed daju novac, tada nema ni majstora ni novca. Nema se kome žaliti niti od koga štetu naplatiti, jer se uglavnom radi na divlje, na crno, bez prijave obrta ili firme,” zaključuje svoja poređenja, dok radoznalci u poslastičarnici, gdje dolazi svakog jutra, dok vani ne ugrije, ili naveče, kada malo zahladi, zastajkuju, zapitkuju, dobacuju… Ali, on se na to ne osvrće, nego tjera po svome, posmatra kroz isti durbin države i ljude, u svoje dvije domovine.
“Usluge u Danskoj bitno su skuplje nego ovdje, ali je život uveliko jeftiniji. Povrće, meso, hrana tamo su jeftiniji nego ovdje, biciklo jeftinije, benzin je tamo 12 kruna što je tri marke po našoj računici i valuti, ali i ovdje će i to uskoro biti dostignuto.”
M.Pilipović
