Prije osam godina, u gradiškoj Gimanziji, na času lijepih uspomena, sastala se generacija koja je školovanje završila 1967. godine. Gimnazijalce je prozvala razrednica Divna Vukašinović. Ona, kao i više bivših učenika koji su bili na ovom sastanku, umrlo je. U reportaži koju smo objavili, slavljenici su sa velikim poštovanjem govorili o svojoj školi i razrednici. Ovim podsjećanjem, oživljavamo uspomene na đački susret i poznate sugrađane, bivše učenike Gimnazije.
Ispoštovali dogovor iz 1967. godine
Maturanti Gimnazije su se, prije pozdrava na rastanku sa vršnjacima i profesorima davne 1967. godine dogovorili da se ponovo u svojoj školi sastanku za pedeset godina. Dogovorili, a dogovor ispoštovali 2017. godine. Većina je dočekala t susret, mada ni sami nisu vjerovali da će to vrijeme uopšte doći. Djelovalo nam je kao daleka i neosvojiva vremenska tvrđava, prisjetili su se, za koju će trebati da proteče mnogo dana, mjeseci i godina a Savom, na čijoj obali su se desile prve simpatije i đačke ljubavi, mnogo vode. Stari dnevnik iz školskog arhiva otvorila je njihova profesorica Divna Vukašinović, srećna što je ponovo među svojim učenicima.
“Sve đake sam voljela. Ni sa onima koji su imali jedinice, nisam imala problema. Ne pamtim nikakav neprimjeren nestašluk, nikakvu neprijatnost od njih,” ispričala je poznata gimanizijska profesorica Divna Vukašinović nakon prozivke, čitanja bilješki i analize uspjeha. Milan Pavlović je zamolio da pročita njegove ocjene i bilješku iz pismenog rada.
“Da, dobio si trojku a ja sam napisala da je rad pod uticajem poznate literature”, kazala je profesorica Vukašinović i nastavila da prepričava sjećanja na ovu i druge generacije učenika.
“Đaci koji su imali jedinice, onako malo ispod oka su me gledali, nije njima bilo prijatno ali, Bože moj, sve je to život, škola, učenje. Ova generacija mi je ostala u veoma lijepom sjećanju, oni su mene poštovali, bili pažljivi na času. Ni sa njihovim roditeljima nisam imala problema jer su redovno dolazili u školu i brinuli za svoju djecu”, objasnila je profesorica Divna koja je cijeli radni vijek provela u učionicama gradiške Gimnazije. Zato je pamte i uvažavaju sve generacije jer je tadašnji srpsko-hrvatski jezik predavala gotovo svima.
“Malo je učenika u Gimnaziji kojima srpsko-hrvatski jezik nisu predavale profesorice Divna Vukašinović i Radana Stanišljević. Zato su njihovi đaci postali pismeni, pročitali mnogo knjiga i još pamte likove iz romana, poema, lirskih i epskih pjesama,” utvrđuju bivši učenici davnašnje lekcije. Tako generacija koja je maturirala prije pedeset godina prebira po uspomenama a njihova profesorica po dnevniku, bilješkama i ocjenama.
“Ni više jedinica u dnevniku, niti bolje i uspješnije generacije. Nekoliko njih, kasnije, postali su moje kolege, radili smo zajedno u školi. Kada sam ih sada vidjela, prvo sam se obradovala susretu sa bivšim kolegama a potom sejtila da su zapravo oni bili i moji učenici”, ushićeno, sa buketom svježeg cvijeća u naručju, kao da je upravo izašla iz učionice i sa nastave, ispričala je profesorica Divna. Milan Pavlović, ljekar iz Srpca kaže da su životni putevi odveli njegovu generaciju gimanzijalaca na mnoge strane.
“Gotovo svi su završili visoke škole, fakultete, postali uticajni u svojim sredinama. Veoma smo uzbuđeni jer jubilej, pedeset godina od mature je izuzetan događaj koji nas vraća u lijepu prošlost, u vrijeme kada smo bili na početku života, u cvijetu mladosti, kada nismo znali na kakva iskušenja ćemo kasnije naići i kuda će nas život odvesti”, zaključio je Pavlović, inicijator sastanka i uvodničar na času lijepih uspomena.
Strogi kriteriji
Bivša učenica a kasnije profesorica matematike Radosava Antonić koja je, kao i njena koleginica iz đačke klupe i zbornice Danica Glamočanin, radni vijek provela u gradiškim srednjim školama, priznaje da ovaj susret budi mnogo emocija.
“Uzbuđena sam, srce mi treperi, kao da smo se juče rastali i krenuli u svijet željni života i dokazivanja. Bilo je to drugačije vrijeme u kojem se malo imalo, skromno živjelo ali mnogo htjelo i željelo”, ispričala je Radosava podsjetivši da svako od njih u sebi nosi, posebnu, drugačiju uspomenu koja ne blijedi ni poslije pedeset ljeta i generacija koje su prohujale nakon njihovog đačkog rastanka.
“U prvi razred gimnazije 1967. godine upisana su četiri odjeljenja a u četvrtom bilo nas je 35, što jasno govori o krirerijima. Oni su bili suviše strogi jer su đaci gubili godinu i u četvrtom razredu,” objasnila je Radosava Antonić kriterije u svojoj školi koji su uticali na velike razlike u broju učenika u prvom i četvrtom razredu.
Milan Pilipović
