Opsesija Živka Savanovića iz Jurkovice kod Gradiške: Jugoslovenski fićo i momački krevet
Posle četiri decenije u Švajcarskoj, odakle se nakonpenzionisanja vratio u rodnu Jurkovicu pod Kozarom, Živko Savanović je na obnovljenom porodičnom imanju, na počasnomjesto, stavio fiću iznad kojeg vijori jugoslovenska zastava trobojka a u blizini, u prostoriji ispunjenoj starinama je i momački
krevet.
O svakoj od svojih, naizgled nespojivih ljubavi, Živko priča sa velikim ushićenjem i zanosom, zadovoljan što je ostvario mnoge snove i maštarije iz djetinjstva i mladosti, kada se ovdje teško
živjelo a svi putevi vodili dalje, u svijet.
-Supuga Brankica i ja vratili smo se u Jurkovicu prije desetak godina. Naš sin Gabrijel i kćerka Gabrijela, koja nam je podarila i unuku Miu, žive u Švajcarskoj. Oni su odlučili da tamo ostanu ali
nas dvoje nismo odoljeli nostalgiji i zovu rodnog kraja, našoj lijepoj Kozari i Potkozarju.
Ovdje nam je najljepše. Osjećam se kao da dišem na dvoja pluća
– ispričao je Živko za RTV Gradiška, poredeći Jurkovicu i obronke Kozare sa Lihtenštajnom, turističkim biserom Evrope, gdje je dugo radio i živio.
-U penziji sam. Ovdje u rodnom selu imam nekoliko zanimacija kojima sam osmislio svoju svakodnevicu. Iskustvo iz Švjcarske prenio sam u Potkozarje – raportira Živko, uvijek raspoložen za
priču, dobričina i nostalgičar.
Zaljubljenik je starih jugoslovenskih automobila, ponajviše
„Zastave 750“ poznatije u narodu kao „fićo“. Ispred velike i lepo uređene kuće, sa čijeg balkona vijori zastava trobojka sa crvenom petokrakom, parkiran je Živkov ljepotan crvene boje.
-Ovaj fićo proizveden je 1981. godine. Kupio sam ga u Ljubljani, od Slovenca koji ga je koristio tri godine. Neko vrijeme bio je u lošem stanju ali nisam dozvolio da propande nego sam ga renovirao, pronašao originalne dijelove i vratio na cestu.
Registrovan je, ispravan i dobro očuvan – opisuje Živko Savanović svoga ljubimca na četiri točka. O njemu ima mnogo šta reći.
-Fićo je moja uspomena, moj davnašnji zavjet da ću se u njemu vratiti kući, odakle sam i otišao u svijet. To sam i ostvario. Nekada je on bio žut a ja crn, sada je on crven a ja bijel ili sasvim sijed. To su promjene, koje vrijeme nosi i na koje nije moguće uticati – zaključuje ovaj Jurkovčanin koji svoga crvenog fiću vozi nedjeljom, na „cveno slovo“ tojest narodnu svetkovinu ili u posebnim prilikama, pod uslovom da ne pada kiša i da nije blato. U ljetnjikovcu, pored kojeg Živkova supruga Brankica uzgaja cvijeće i rijetke vrste voća, dominira improvizovani krevet na sankama. Njemu je ovaj domaćin odredio počasno mjesto.
-Ništa tu nije slučajno. Krevet na sankama sa konjskim vagirima je moja uspomena, podsjećanje na djetinjstvo. Nekada, šezdesetih godina prošlog vijeka ovdje je bilo mnogo sirotinje,
vladala je nemaština, nije se imalo šta pojesti, obući, obuti, niti gdje leći.
Narod je spavao na tavanima, u slami i sijenu, po nekoliko djece u jednom krevetu sklepanom od daske, na
strožama ispunjenim perušinom…
Ja sam spavao na sankama, u magazi, dok nisam porastao i krenuo u svijet. Sada se često podsjećam na to vrijeme i zato sam napravio sanke, na njih postavio dušek, mada je nekada to bila slamnata stroža – nostalgično o svome djetinjstvu i odrastanju, o dječačkim danima priča Živko koji je krevetu
nadjenuo ime, momački.
Jugoslovenski fićo i momački krevet su zavjet koji ga duhovno sasvim ispunjava i daje smisao penzionerskom životu u rodnom kraju, pod Kozarom.
Tekst i foto: M. PILIPOVIĆ
