Među najvećim gradiškim selima su Vilusi koji obuhvata lijevčanski i potkozarski kraj. Poznati su po vrijednim mještanima koji se primarno bave proizvodnjom povrća, najviše paprike, paradajza, luka, potom lubenice a posljednjih godina i cvijeća. Kada dođe proljeće, ovdje su svi u plastenicima ili na njivama. U tim poslovima zajednički rade i muškarci i žene koje više vremena provode na njivi, ili na traktoru, nego u kuhinji.
“Mi u Vilusima, Mašićima, Romanovcima, Karajzovcima, Vakufu, Petrovom selu, Elezagićima i drugim mjestima u Lijevču poznati smo po velikoj proizvodnji povrća i žita. To je duga tradicija. Kada su ovdje doselili Nijemci prije Prvog svjetskog rata, od nas su učili način obrade zemlje a mi od njih primali zanate,” govorio nam je prije nekoliko godina Slobodan Gluvić, jedan od najstarijih Viluiščana, pokazujući obrađene njive, plastenike, dobre puteve, uredna i bogata gazdinstva, savremene mašine za obradu zemljišta.
“Ovđe je narod vrijedan, zna, umije i hoće da proizvede sve što se može prodati ali je problem upravo u ovom posljednjem. Pa mi smo godinama krompirom zatrpavali rupe i majdane ali opet nismo odustajali od sjetve. Za nas je prijeko potrebna sigurnost otkupa. To je glavno pitanje. Dobro je što se grade fabrike, što se kod nas mnogo radi ali bez prerađivačke industrije, teško možemo napraviti veći korak,” pričao je Gluvić naglasivši da je lijevčanskim seljacima potrebnija prerađivačka industrija povrća nego subvencije i premije, mada je i to od velike koristi.
Većina domaćinstava podsjeća na manje zemljoradničke zadruge jer raspolaže savremenom i brojnom mehanizacijom. Viluščani obrađuju velike površine a iskustva u poljoprivredi prenose na mlađe generacije.
Po broju stanovnika, Vilusi dijele sudbinu drugih sela u ovom dijelu Republike Srpske.
Prema popisu 1971. godine u Vilusima je bilo 1034 stanovnika. Svake godine, njihov broj je manji. Po popisu 2013. godine u Vilusima živi 756 stanovnika. Škola, nekada osmogodišnja sa po dva odjeljenja u svakom razredu, sada je četvororazredna.
Gornji Vilusi
U Gornjim Vilusima postoje stariji zasadi voća, najviše šljive, jabuke i kruške. Zato, u jesen domaćini peku rakiju a to je prilika da se okupe komšije, popiju po koju i nazdrave za srećnu i berićetnu godinu. O tome smo pisali prije pet godina.
“Nisam imao vremena ranije da to uradim. Imam nekoliko kotlova koma koji nije izlapio tokom zime. Rakija je dobra, prava gromovača koja liječi bolesne, a zdrave obara s nogu,” veli domaćin Milan Popović kojem u kotlarskom poslu pomaže nekoliko komšija. Među njima su Zoran Rajković i Dragoljub Savić koji su veoma predani ovom poslu, a u Vilusima, Miljevićima, Romanovcima i drugim susjednim selima, smatraju ih dobrim poznavaocima rakije.“Kada mi grlom gradiramo i kažemo koliko je jaka, da li je dobra ili loša rakija, tu popravnog niti promašaja nema,” samouvjeren je Zoran Rajković iz Miljevića. Na vatri kotlari iz Vilusa peku i pijetla jer uz rakiju, kažu, uvijek treba ponešto i pojesti.
“Hladnoću ne osjećamo jer nas rakija najbolje grije. Meso od pijetla daje nam kondiciju jer u protivnom, kada bismo samo pili a ništa ne jeli, teško bi se do kuće dovukli. Ovako, jedno s drugim, jelo i piće pored „vesele mašine“ čine odličan ugođaj” uvjerava društvo Dragoljub Savić iz Vilusa koji je dobrovoljno pristao da uhvati, očerupa, očisti i ispeče pijetla na ražnju. Nekada je u Vilusima, podsjeća Milan Popović, bilo mnogo više šljive i šljivika.
“Nema ko saditi šljivu, sakupljati šljive, a sve manje je i ljudi koji mogu popiti malo više, sve staro i nemoćno, od jedne ili dvije čašice padaju kao odstrijeljeni,” sjetno ali uz zdravicu govori domaćin.
Donji Vilusi
U Donjim Vilusima, oduvijek vole fudbal. Njihov klub, koji se nekada zvao „Bosna“, decenijama se takmiči u Opštinskoj ligi Gradiška. Posljednih nekoliko godina, klupske ambicije su porasle. FK „Vilusi“ je ove sezone najozbiljniji kandidat za titulu prvaka Gradske lige Gradiška i plasman u Područnu ligu.
Stanovnici Vilusa oduvijek su aktivni na društvenom planu. U tome su ravnopravne sve generacije. Zato smo izdvojili potrete Voluščana koje smo snimili u posljednje dvije decenije. Neki od njih nisu živi ali je i ovo prilika za podsjećanje.
Više sela istog imena
Postoji više sela istog naziva. Osim Vilusa kod Gradiške, to su Vilusi na Manjači i kod Nikšića u Crnoj Gori.
Vilusi u Crnoj Gori
Na trideset petom kilometru od Nikšića nadomak same granice sa Republikom Srpskom na nadmorskoj visini od oko 900 metara nalazi se centar MZ Vilusi sa sedam sela i dva zaseoka.Jedno od najlepših mesta u Crnoj Gori poznato po istorijskim događajima i ličnostima, u poslednje dve decenije po dešavanjima iz kulture i zabavnog i sportskog života na samom je raskršću magistralnih puteva koji vode ka Nikšiću, Trebinju,Bileći i crnogorsko primorju. Vilusi se pominju od 1440. godine. Nema tačnih podataka o porijeklu imena.
Postoje dvije, skoro identične, pretpostavke – prva, po latinskom nazivu ”villa” (lijepo selo) i druga, po priči o prolasku jednog Turčina, koji je posmatrajući ovaj kraj, rekao: ”Ovo je pravo vila selo”, i da su tako dobile ime. U uvali koja se pruža pravcem istok-zapad Vilusi su razmješteni u središnjem dijelu područja i predstavljaju centralni dio Mjesne zajednice. Nalaze se na raskršću puteva Nikšić, Risan, Trebinje, Bileća. U centralnom dijelu sela razvila se mala varošica zbijenog tipa krajem XIX vijeka, zvana ”pjaca” sa više od 15 međusobno povezanih kuća, koja predstavljaju trgovačko-administrativni dio u kome se odvija cjelokupni život sela i šireg područja.
Vilusi na Manjači
Pravoslavni nadgrobni spomenici na Manjači, odakle je stanovništvo masovno iseljeno pedesetih godina prošlog vijeka, svjedoče o burnom životu u prethodnih nekoliko vijekova. Groblje u Vilusima, na vojnom poligonu i Groblje Kapela pod Stražbenicom, navode na jasan zaključak da je ovdje postojao intenzivan način života, da je stanovništvo bilo brojno i da su pravoslavni Srbi ovdje živjeli vijekovima. Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika BiH je 2007. godine ovo područje proglasila nacionalnim spomenikom.
Osim Pravoslavnog groblja na Staževici, isti status stekla je Nekropola sa stećcima u zaseoku Moconje, u Gornjem Šljivnu. U obrazloženju Odluke o proglašenju ovog područja nacionalnim spomenikom BiH, lokaliteti su detaljno opisani. Pravoslavno groblje ispod Straževice u zaseoku Moconje nalazi se na padini, koja zauzima površinu preko 15 hektara, i koja blago pada od sjevera ka jugu, ka Šljivanjskoj rijeci. Groblje je orijentisano u osnovnom pravcu zapad–istok,dužine oko 150 metara, širine od oko 40 metara na zapadu, a do 19 metara na istoku, i zauzima površinu od oko 4 000 kvadratnih metara.
Milan Pilipović
