Milan Bukovica, poslije penzionisanja u Austriji, gdje je proveo pola vijeka gradeći visoke dimnjake, vratio se u rodnu Jablanicu pod Kozarom i ovdje uzgaja voće, uređuje do skora zapuštene njive i proizvodi hranu bez upotrebe hemijskih supstanci.
On je u Austriju otišao, kako se to u narodu kaže „trbuhom za kruhom“, 1972. godine. U Gradišci je završio tesarsku školu, zaposlio se u „Plantažama“ ali je srećniju budućnost prepoznao izvan granica tadašnje Jugoslavije. Životni putevi odveli su ga u Linc.
„Nisam imao mnogo izbora, u Jablanici je vladalo siromaštvo, loši putevi, slabe kuće, svuda blato, a sve daleko. Putovali smo pješke ili zapregom. Dok konjskim ili volovskim kolima stignemo u Podgradce, činilo nam se da smo potrošili cijelu vječnost ,“ sjeća se Milan svoga djetinjstva, siromaštva i okrnjene mladosti zbog prerane smrti oboje roditelja. U Austriji se zato svojski prihvatio posla, ne mareći za opasnosti i težinu, važno je samo bilo, kaže, da je dobro plaćeno.
„Nama odavde ništa drugo nije nuđeno u Ausriji nego građevina. A meni ni to nije dopalo nego visoki dimnjaci, radno mjesto stotinu metara iznad tla, ponekada i više, kao da sam ptica. Kada sabiram i oduzimam lijepe i ružne događaje, dane i godine, moja računica kaže da su sve godine bile teške,“ opisuje Milan Bukovica svoje doživljaje, ispred velike i lijepe kuće, okružene voćnjacima, odakle se vide široka područja čudesne ljepote, omeđeno kozarskim vrhuncima.
„Radio sam na montaži dimnjaka visokog 412 metara na istoku Njemačke. To je betonski kostur na najnižoj tački širok 80 a gore, na vrhu 47 metara. U Vildonu, u Austriji bio sam jedan od graditelja industrijskog dimnjaka visine 212 metara. U donjem dijelu širina je 80 a na vrhu 21 metar. Pamtim i druge parametre kao i tehnologiju gradnje. Da sam mlađi, mogao bih i ovdje, zajedno sa grupom sposobnih i snažnih saradnika, kao što je moj prijatelj Rajko Galić, izgraditi visoki dimnjak, da odvedemo otrovne gasove u vasionu a ne da zagađujemo prirodu,“ iznosi Bukovica svoja iskustva i maštovite ideje. Bez obzira što je poslije penzionisanja i povratka u Jablanicu, najviše opsjednut svojim voćnjacima i proizvodnjom rakije, on rado priča o njemačkim i austrijskim dimnjacima.
-Na tim visinama, među oblacima, odakle zgrade sa 20 spratova izgledaju kao igračke, male i neubjedljive, često sam razmišljao o svome zavičaju. Sam sebi sam govorio, što ću tu, pored 28 hektara zemljišta, plodne zemlje u svome selu, među svojim narodom, nisam valjda lud. Svi moji seljaci žive sa manje stresa, bar hodaju po zemlji, ne strahuju za svoje živote kao ja. Uvijek sam maštao, težio da se vratim ali život i obaveze nisu mi to dopuštali,“ zaključuje Milan Bukovica koji je nostalgiju iz mladosti, izliječio sa pola vijeka zakašnjenja. Bio je, kaže, uvijek opsjednut svojim ognjištem na kojem dugo nije gorjela vatra. Upalio je ponovo, kao svjetiljku, da obasja put njegovog povratka.
Šestoro dece
Milan je u braku sa suprugom Veronikom, Austrijankom koja je preminula prije nekoliko godina, stekao šestoro djece, Stojanku, Milicu, Tomislava, Milana, Stanislava i Milorada. „Imam i petoro unučadi, svi su u Austriji završili škole i zaposlili se. Svi su materijalno zbrinuti, tamo posjedujem dva stana ali mi je moje selo draže, i ovo očevo kućište, nego sav sjaj Austrije,“ kaže Bukovica.
Kofer na kolac
Nekada sam, priča nostalgičar ispod Kozare, automobil ostavljao na glavnom putu pa kofer na kolac, kolac na rame, čizme na noge pa kroz blato, preko njiva do kuće. Tako je bilo, zapamtilo se ali
se ne ponovilo.
Milan PILIPOVIĆ
