Drvene kace i buradi, Marko Dardić iz Nove Topole, počeo je praviti u sedamnaestoj godini, prije svoga punoljetstva. Zavolio je ovaj posao, kada je kod njegovog oca, došao majstor iz drugog sela, da napravi kacu za šljivu. Radio je danima a njegov zanat se sve više dopadao Marku. Pažljivo je pratio svaki majstorov potez i razmišljao kako će on, jednom kada dobije priliku, takođe postati majstor za svakojake drvenarije. „Kada je odmarao, majstor kojem sam ime davno zaboravio, kada je odlazio kući ili sa mojim djedom sjedio uz čašicu rakije, uzimao sam njegov alat i strugao drvene daske. To prvo iskustvo, dopalo mi se. Zavolio sam bačvarski posao,“ ispričao nam je Marko Dardić, doseljenik iz okoline Bronzanog Majdana. Kako je vrijeme prolazio, on je sve više maštao o pravljenju drvenog posuđa, smišljao kako će postati ugledan majstor, najbolji u svome kraju. Od tada, prošlo je mnogo godina, cijeli radni vijek, a Marko Dardić nije napustio svoju bačvarsku ljubav, zauvijek omamljen mirisom hrastovog drveta i piljevine.
„Izrađivao sam malu burad, od nekoliko litara, ali i velike kace u koje staje pedeset kotlova koma za rakiju ili pet hiljada litara. To su velike količine, ogromne. Uradio sam ih za Savu Vasiljevića, Stevu Cvetkovića iz Rogolja i još mnoge domaćine u Lijevču,“ pohvalio nam se Marko Dardić koji i sada povremeno radi, jer od posla ne može na prečac odustati.
„U čemu je vještina, umijeće izrade buradi i kaca,“ pitali smo čuvenog majstora iz Lijevča. „Suština je u talentu, kao i za svaki drugi posao. Za mene je to, neki vid umjetnosti. Napraviti bure ili kacu, da lijepo izgleda, da ne pušta vodu ili rakiju, veliki je majstorluk. To je talenat sa kojim se rađa i vremenom usavršava,“ smatra naš sagovornik, pokazujući svoje rukotvorine. Kada sam isporučivao ogromne kace, nastavlja priču, najteže ih je bilo utovariti na traktorsku prikolicu ili u kamion. Prethodno sam, testirajući ih, sipao vodu, za probu. Ni kapi nisu pustile, prepričao je Marko svoja dugogodišnja iskustva. „Da li je teže napraviti bure ili kacu,“ pitali smo, podstaknuti znatiželjom i zanimljivom pričom.
„Najteže je napraviti veliku kacu i malo bure. Sve ostalo je rutina. Malom buretu i velikoj kaci, narod se najviše divi. Za mene to nije komplikovan posao. Vremenom se sve nauči, ako ima volje,“ smatra poznati majstor čija burad su otpremljena preko granica i dospjela u mnoge evropske zemlje.
„Došao mi, prije nekoliko godina, Nijemac i zatražio 40 malih buradi. Saznao za mene, za moju radionicu. Ne pita, koliko koštaju, nego samo, mogu li da napravim količinu koja je njemu potrebna. I prihvatio sam ponudu, uradio, isporučio. Zadovoljni smo obojica, on kvalitetom i buradima a ja zaradom,“ prepričao nam je Dardić jedno od svojih brojnih isksutava u dugogodišnjoj praksi.
„Sve to je ručni rad, uz skromno korištenje mašina. Ova moja burad od harstovine su dugovječna. Garantujem stotinu godina, pod uslovom da u njima bude rakije. Ne smiju biti prazna. Nedavno sam dobio na popravku tri bureta izrađena 1911. godine,“ kaže još uvijek vitalni i poslu posvećeni majstor svoga zanata. „Od kojeg drveta su najbolja i najugovječnija burad za rakiju,“ pitali smo.
„Najbolja su burad od bijelog hrasta iz brdskih krajeva. Buretu od toga drveta vijek nije ograničen. Može nadživjeti i tri generacije, tri ljudska vijeka. I dudovo bure je dobro ali hrastovo je najbolje. Hrast rakiji daje poseban okus ili šmek, kako mi to kažemo,“ objasnio nam je Marko Dardić, najpoznatiji bačvar u Lijevču koji se još nije umorio niti posustao.
Nasljednici
Zanat od Marka preuzeli su njenov sin Goran i dvojica unuka, Miloš i Marko. Najviše ga raduje što bačvarski i stolarski zanat u njegovoj porodici nije nestao, ugasio se. Tradicija je nastavljena, a to je za Marka Dardića najveća vrijednost.
Milan Pilipović
