Kada su Majke i Dragan Samardžija, državljani Njemačke, prošle godine, zajedno sa kćerkom Marijom, sada učenicom prvog razreda Osnovne škole u Turjaku, i petogodišnjim sinom Nikolom, nastanili se u potkozarskom selu Grbavci, mještani su ih velikodušno dočekali, prihvatili… Kupili su kuću i oveće imanje, nabavili stoku, posijali baštu, uredili njive, u potpunosti osmislili život i odlučili da ovdje ostanu. Zauvijek.
Prethodno su živjeli u Limburgu, imali stalni posao, dobro zarađivali ali su htjeli da život oplemene, da potraže mjesto u kojem će se ljepše osjećati, gdje će njihova djeca imati potpunu slobodu.
Zaselak Trešnjice, svojevrstan vidikovac sa kojeg pogled jasno seže do kozarskih vrhunaca na jednoj, i prostrane lijevčanske ravnice na drugoj starni, za Samardžije je bio veoma privlačan.
U tom krajoliku, gdje je nebo najčešće plavo i vedro, a selo osunčano, gdje je priroda veoma izdašna, sa bistrim potocima i vrelima a šume i njive plodne i rodne, ova četvoročlana porodica
pronašla je mir, daleko od gradske gužve.
U Grbavcima je rođena pokojna Draganova majka Sava a njega za ovo mjesto vežu uspomene iz djetinjstva. Na proplanku, poviše kuće, na vijugavom seoskom putu, prvo smo sreli, upoznali i na srpskom jeziku porazgovarali sa njegovom suprugom Majke. Jahala je konja.
-Tako ja po nekoliko puta na dan, projašim na konju kroz selo, malo korakom, malo kasom pa čak i galopom… To je trening za konja a rekreacija za mene, reče nam Majke kojoj je Dragan pripomagao da uzjaši konja. Ima ih tri, kažu, jednog bijelog, ljubimca kojeg najviše voli njihova kćerka Marija. I ona već samostalno jaši bijelog ljepotana.
Za mještane, u početku je, veli Majke, bilo čudno, da žena svakodnevno na konju prolazi selom ali su se poslije i oni na to navikli. Slažu se, obostrano pomažu. Našoj znatiželji, kako su se opredijelili da napuste Njemačku i dosele u Grbavce, pričom je udovoljio Dragan, dok je njegova supruga sa kćerkom, tek pristiglom iz škole, vježbala jahanje i čistila konjske kopite.
Draganova životna priča
Nekoliko godina, u najranijem djetinjstvu, proveo sam kod Radosave i Milana Blagojevića u Grbavcima. On i su tetak i tetka mojoj majci. U Turjaku sam pošao u školu, ali sa prekidima. Povremeno sam bio ovdje a dio vremena, u djetinjstvu proveo kod majke u Njemačkoj. Ovdje sam 1992. godine završio osnovnu školu, a poslije raspusta te godine, sa majkom sam definitivno otišao u Njemačku.
Čertdesetsedmogodišnja Majke, djevojačkom prezimena Kupec, i ja smo se upoznali uoči Nove 2004. godine. Uskoro ćemo obilježiti 20 godina našeg, moram naglasiti, srećnog braka. Stekli smo dvoje djece, kćerku Mariju i sina Nikolu. Moja supruga je završila opštu gimnaziju, potom bila notarski asistent a potom,
završila fakultet te stekla zvanje srednjoškolskog profesora ekonomske struke.
Ja sam, u Njemačkoj završio Gimnaziju a potom izučio za optičara. Živjeli smo, do prošle godine, u sjevernom dijelu Njemačke, u blizini Limburga.
Ovdje smo doselili 2022. godine. Htjeli smo otići nekamo, zbog korone, gradskih gužvi, htjeli smo da naša djeca odrastaju u skladu sa prirodom, da slobodno trče prostranstvom, da se pentraju po drveću, da imaju životinje…
U Grbavcima smo kupili kuću, a naslijedili smo i jednu manju od mamine tetke Radosave. Ovdje živimo i dišemo punim plućima, imamo konje, svinje, kokoške, tu zdravo živimo i koristimo sve blagodeti i ljepote Potkozarja i Kozare.
Uopšte ne patimo za Njemačkom, državom u kojoj sam rođen, bez obzira na 30 godina koje sam tamo proveo. Uvažavam, kao i moja supruga, sve vrijednosti te države, ali ovdje nam je lijepo. Organizovali smo život, svakodnevicu, dane koji imaju potpuni smisao. Proizvodimo hranu i zdravo živimo. Naša djeca su srećna
a to je nama najvažnije. Šuma, livade, čist vazduh, sve nam je lijepo, ispričao nam je Dragan Samardžija (45), rođen u njemačkom gradu Finanburgu, u pokrajini Donja Saksonija.
Marija, đak prvak
Marija Samardžija, koja se zajedno sa bratom, nakon povratka iz škole pentrala na staroj trešnji i poigravala sa psom, pričala nam je o svojoj školi.
U razredu nas ima desetoro. Odlično je u školi. Moja učiteljica je Biljana Gajić, ona je najbolja, svi je volimo. Naučila sam srpski jezik, lijepo mi je na nastavi. U školu u Turjak, to je od Grbavaca nekoliko kilometara, putujem đačkim autobusom. Baš mi se dopada, ne bih nigdje odavde. U istu školu išao je i moj tata.
Poslije je uzjahala konja, jednom rukom pridržavajući se za grivu a u drugoj je držala krupnu crvenu jabuku.
-Jabuku sam ubrala, pored kuće… Lijepo miriše. Stvarno mi se dopada. Hoćete li da jednu uberem i vama- upitala nas je Marija, istovremeno poziraju na bijelom konju.
Izvor:Milan Pilipiović
