Na Kozari je ratovao, puškom i perom. Njoj, kao majci, uvijek se vraćao. Mladen Oljača bio je zaljubljenik u književnost, u zavičaj, u tekovine NOB-a, koje su bile njegova stalna inspiracija. Posljednji put Mladen Oljača došao je u zavičaj, u selo Devetake kod Novog Grada, odmah po okončanju posljednjeg rata. Ostao je tu, zauvijek, u krilu i njedrima rodne planine.
Šta bi Kozara i kako bi Kozara bez Mladena Oljače, srpskog književnika i akademika, rođenog 1926. godine u selu Devetaci u blizini Bosanskog Novog (danas Novi Grad), koji je umro 1994. godine u Beogradu, pitanje je koje lebdi ovom slavnom planinom, 31 godinu nakon njegove smrti.
Oljača je sahranjen u Moroviću kod Šida, a kada je prestao rat u BiH, po vlastitoj želji, prenesen je u rodno mjesto, na vječno počivalište. Njegov komšija i dugogodišnji prijatelj Mirko Jelisavac, koji nas je odveo na groblje Rakovac u Devetacima, kaže da je Mladen simbol Kozare u ratu i miru.
Njegovi savremenici, kolege po peru, profesori, jednoglasni su da bi Kozara, sa svojom bogatom i burnom istorijom, bila siromašnija bez Oljačinog književnog djela. Istina o Kozari, o patnji njenog naroda u zbjegovima, neprijateljskom obruču i logorskoj žici, bila bi manje dostupna, zapretena u zaboravu.
Odmah po izbijanju ustanka, kao petnaestogodišnjak, Mladen Oljača je stupio u Narodnooslobodilačku borbu. Rat i revolucija presudno su uticali na njegovo ljudsko i stvaralačko opredjeljenje, ispunjeno humanim idealima slobode. U jednoj ruci nosio je pušku, a u drugoj olovku. Kada je rat završen, otišao je na studij filozofije u Beogradu i posvetio se pisanju.
Objavio je pripovijetke „Šapat borova“, romane „Tri života“, „Crne sekire“, „Posle ponoći“, „Molitva za moju braću“, „Razvalina“, „Nađa“, „Kozara“, zbirku reportaža „Susreti u zemlji oktobra“, rasprave „Kultura i politika“. Oljačina djela prevedena su na 24 jezika. Njegova pripovijetka „Sin“ zastupljena je u antologiji svjetskih ratnih pripovijedaka. Roman „Kozara“, saglasni su naši sagovornici, predstavlja najobuhvatnije književno djelo o ovoj planini koja i danas, kako je to napisao pjesnik Stanko Rakita, „zari i svijetli“ svjetlošću i duhom Mladena Oljače.
Profesor Milenko Gagić kaže da je roman „Kozara“ istorijsko štivo, jer se u njemu pisac na veoma originalan način odnosi prema stvarnim činjenicama.
„Pišem uvjeren da umjetničko djelo, ako je pravo i autentično, može da opstane i hiljade godina, višestruko duže od ljudskog vijeka. Ono postaje upotpunjenje života, blistajući kao zvijezda u kosmosu“, govorio je Mladen Oljača, koji, po vlastitom priznanju, nije ni slutio da će o svijetu i ljudima svjedočiti literaturom. A u svome kraju Mladen Oljača je uveliko i neopravdano zaboravljen.
Rodna kuća najznačajnijeg pisca Kozare je odavno zapuštena. U njoj niko ne živi, a dvorištem, gdje je Oljača napisao mnoge svoje priče, odakle se vidi Kozara, proskaču divlje životinje i šumske zvijeri.
U Novom Gradu prošlog mjeseca, odlukom Skupštine opštine, izbrisan je naziv gradskog trga Mladena Oljače.
Profesor Milenko Gagić iz Gradiške, koji je nedavno objavio monografiju o Mladenu Oljači, kao pokušaj pisca očajnika da podsjeti na književnu gromadu, smatra da je najznačajniji pisac Kozare zapostavljen i da o njemu godinama gotovo niko ništa vrijedno nije napisao.
„Mladen Oljača je zaslužio da bude u našem fokusu jer je o Kozari i njenim ljudima, o stradanjima u Drugom svjetskom ratu, o kozarskoj djeci, slavnim partizanskim jedinicama, Jasenovcu i Staroj Gradišci, logorima smrti NDH-a, napisao djela neprolazne vrijednosti“, rekao je profesor Milenko Gagić, ocijenivši neshvatljivim da je Mladen Oljača nekoliko decenija izvan školskih udžbenika i studijskih programa književnosti.
Duško Pevulja, profesor na Filozofskom fakultetu u Banjaluci, apostrofirajući Oljačino učešće u Drugom svjetskom ratu, podsjeća da je istorija direktno uticala na njegov i na život njegovog naraštaja.
„Tema koju je u našoj književnosti najbolje artikulisao Dobrica Ćosić, čijoj epohi pripada Mladen Oljača, direktni je sukob pojedinca sa istorijom. To je i te kako prisutno u djelima Mladena Oljače, koji taj svoj sukob lokalizuje, svodi ga na svoj zavičaj, Kozaru i Potkozarje, koje on najbolje, suvereno poznaje. Zato je njegova literatura autentična“, kazao je Pevulja.
Ranko Pavlović, književnik i novinar iz Banjaluke, smatra da je Mladen Oljača otvorio novi put, ne samo u srpskoj, nego i u tadašnjoj jugoslovenskoj prozi.
„Dokazao je da se o NOB-u, o revoluciji, može pisati na sasvim drugačiji način. Dragocjena su njegova literarna svjedočenja o Kozari. Pripovijetka ‘Sin’ sa samo tri stranice opravdano je zastupljena u svjetskoj antologiji kratke priče“, uvjeren je Pavlović. Na njega je poseban utisak ostavio i Oljačin roman „Molitva za moju braću“.
„Kada sam prvi put pročitao rečenicu: ‘Mutno je nebo kao volovsko oko’, u romanu ‘Molitva za moju braću’, shvatio sam da je Mladen Oljača veliki pjesnik“, navodi Pavlović.
„Stvoriti takvu lirsku sliku može samo onaj ko živi život pjesničkom dušom. U istom romanu je i sljedeća slika, koju opisuje riječima: ‘Ona dolazi, nosi sunce na ramenima.’
„To je na mene ostavilo vrlo snažan utisak“, opčinjen je Ranko Pavlović stvaralačkim damarom Mladena Oljače.
Profesor mlađe generacije Dario Gvozden ističe da je cjelokupna vrijednost djela Mladena Oljače u srpskoj književnosti izuzetna.
„Kao književnik on je, između ostalog, oslikao sumrake i svitanja planine Kozare u jednom teškom vremenu. Njegovo literarno stvaralaštvo predstavlja važno svjedočanstvo o istorijskom trenutku na tim prostorima. Zato Mladen Oljača čini važnu kariku u lancu istorije srpske književnosti“, smatra profesor Gvozden, koji je, zajedno sa urednicom Sanjom Subotić Cumbo, saradnik zapaženog serijala RTV Gradiška „Baština zavičajnih stvaralaca“, gdje su dvije epizode posvećene Mladenu Oljači.
Mladenove zasluge na Kozari
Rajko Srdić, ljekar i pjesnik, predsjednik Udruženja Kozarčana u Beogradu, uvjeren je da Mladen Oljača, kojeg je poznavao i sa njim se godinama družio, ne zauzima mjesto koje zaslužuje u srpskoj književnosti.
„Mladen je zaslužio da danas na Kozari u bronzi zvoni njegov grandiozni spomenik i da ga se mnogo više ljudi sjeća, da ukazuje na vrijednosti njegovog besmrtnog djela. Mladena i njegovog ujaka i ratnika Lazu Banjca Kozara ne smije zaboraviti. Iz Mladenovog šinjela, takođe, izrodilo se nekoliko značajnih književnika, među kojima je Dragan Kolundžija iz Vodičeva, susjednog sela Mladenovim rodnim Devetacima“, rekao je Srdić na nedavnom susretu Kozarčana u Beogradu.
Nezavisne / Milan Pilipović
