U životu postoje tihi heroji koji čine velika djela iz ubjeđenja i dobrote, ne tražeći ništa zauzvrat. Jedan takav heroj bio je novinar Marino Zurl, koji je životni poziv pretvorio u svoje životno djelo.
Period od 1960. godine pa sve do osamdesetih godina prošloga vijeka ovaj hrvatski novinar i književnik svoje najbolje stvaralačke godine posvetio je spašavanju srpske djece od asimilacije, koja ih je zadesila nakon izbavljenja iz ustaških logora u Staroj Gradišci, Jasenovcu ili Jablancu.
Zagrebačka „Arena“, nekada najpopularniji nedjeljnik u bivšoj Jugoslaviji, pokrenula je veliku akciju „Arena traži vaše najmilije“, koju je na sreću povjerila upravo Zurlu.
Početkom osamdesetih Milan Pilipović, tada mladi novinar, imao je sreće da se okuša i peče zanat i u „Areni“.
Marina je poznavao lično i on mu je bio idol među starijim kolegama. Fascinirale su ga Marinova temeljitost, neposrednost, upornost i čovjekoljublje. Od Marina se imalo šta i naučiti.
„Marino Zurl je pronalazio bivše logoraše pod drugim imenima i vraćao im identitet. Te njegove priče su bile tako čitke i uzbudljive, sa emotivnim nabojem, jedva se čekao ponedjeljak i novi broj „Arene“. Svaka priča bila je svojevrsni proces, i Marino ih je vješto i temeljno nizao. U jednom broju bi napisao priču o osobi koja traži svoju porodicu. Tad se nije radila DNK analiza, Marino je potom telefonom razgovarao sa nekoliko stotina ljudi, te razgovore je snimao i analizirao. Bio je gotovo nepogrešiv“, kaže Pilipović.
„Pričao mi je Zurl da su najčešće za identifikaciju bili presudni nedostaci na tijelu ili obilježja poput mladeža. Roditelji ili rodbina su djecu prepoznavali recimo po krivom prstu, mladežu negdje na tijelu, uhu, po očima, a postojao je i svojevrsni fluid, kao duh koji se osjećao između srodnika. Ti susreti su bili dirljivi, često su se okupljali ljudi iz nekoliko sela. O tome se pričalo mjesecima i godinama“, sjeća se Milan Pilipović.
Zurlove priče nerijetko su bile odličan scenario za dokumentarne i igrane filmove, reportaže i tople priče.
U brojnim ispovijestima prilikom boravka na Kozari, u Marinovom govoru se osjetilo da je uveliko preživljavao sudbinu i identifikovanih osoba, ali i njihovih najbližih.
U znak zahvalnosti tadašnje opštinske vlasti su Zurlu dodijelile brdo, koje su nazvale Jokino brdo, zato što je Marino napisao knjigu „Joka, kći kozaračka”, a njegova supruga Minja Nikolić je u Hrvatskom narodnom kazalištu igrala istoimenu monodramu. Igrala ju je i po potkozarskim školama i mjesnim domovima kulture. Marino je na Jokinom brdu napravio kuću i ona je bila stjecište umjetnika, glumaca, slikara, muzičara. Zurl je inicirao izgradnju spomenika „Ranjena ptica” kojeg je 1983. godine od oružja, granata i gelera pronađenih na Kozari uradio slovenački skulptor Tone Svetina.
„Jokino brdo je sve do rata devedesetih bilo mjesto okupljanja najboljih pjesnika, slikara, muzičara iz čitave tadašnje Jugoslavije. Djeca su tu, ispod spomenika, svake nedjelje u 11 časova držala stražu i čitala pjesme. U Zurlovoj kući su se okupljali umjetnici, ponekad je u njoj bio jači sastav nego recimo u baštama HNK ili Narodnog pozorišta u Banjoj Luci“, prisjeća se Pilipović.
„Došle su ratne devedesete i Marino Zurl je postao jednako odbačen i neshvaćen i ovdje i u Zagrebu. Danas u Zurlovoj kući živi izbjeglička porodica iz Kulen Vakufa. Oni su ujedno i čuvari te kuće, oni podobro shvataju koje bio Marino Zurl”, naglašava Pilipović, otkrivajući potom i sudbinu Jokinog brda i spomenika „Ranjena ptica”.
Ali, Jokino brdo moglo bi ponovo biti mjesto okupljanja umjetnika jer kćerka Marina Zurla, Karmen Zurl ima želju da osnuje Fondaciju za pomoć mladim umjetnicima u antifašističkoj borbi čije bi sjedište bilo na Jokinom brdu.
Karmen Zurl će u Gradišci boraviti sljedeće sedmice, u petak 18. juna planiran je prijem kod gradonačelnika Gradiške, Zorana Adžića.
