Antun Miletić, istoričar i borac za istinu o Jasenovcu: Srbi su najviše išli u partizane jer su borben narod koji ne trpi okupatora
Antun Miletić (Slavonski Brod, 30.6. 1931.) je veoma plodan istoričar. Bio je načelnik Arhiva oružanih snaga SFRJ. Stekao je zvanje višeg naučnog suradnika iz oblasti vojne istorije, a od 1964. je radio u Vojnoistorijskom institutu JNA. Napisao je oko 20 knjiga i naučnih radova, od kojih se većina bavi koncentracionim logorom Jasenovac i zločinima nad Srbima u Drugom svjetskom ratu. Miletićeve najpoznatije knjige su: „Koncentracioni logor Jasenovac 1941-1945.Dokumenta“,„Istorija holokausta Roma“, koautor Dr Rajko Đurić, „Protiv zaborava i tabua-Jasenovac 1941-1991“, koautor Vladimir Dedijer, „Protjerivanje Srba sa ognjišta, 1941-1945“, „Ustaška fabrika smrti 1941-1945“, „Zbornik dokumenata i podataka o NOR-u“, „Aprilski rat-Dokumenta 1941“, „Brzojavka za Valdhajma-Operacija za spas ratnog zločinca“…
U intervjuu za Radio-televiziju Gradiška Miletić je govorio o svojim naučnim istraživanjima i zaključcima, te značaju jasenovačke istorijske građe za bolje razumijevanje nedavne prošlosti.
Iz današnje perspektive, nakon toliko godina, šta zapravo treba da znamo o Jasenovcu?
– O Jasenovcu ima toliko knjiga da se pročita, moglo bi se svašta saznati, ali izgleda da ni mlade ni srednje generacije ne čitaju knjige. Nema više „tabu“ tema o Jasenovcu koje nisu napisane. Možda će biti da se otkriju, ali čisto sumnjam, jer ja od 1976. godine pišem o Jasenovcu. Radio sam i druge knjige, ali Jasenovac je uvijek bio prvi.
Do kakvih ste saznanja došli u Vašem istraživanju i radu?
– Do saznanja da je u Jasenovcu počinjen jedan od najvećih zločina u tadašnjoj Evropi, a nije ni čudo jer nacisti su to radili u Njemačkoj, a ustaše u Hrvatskoj po istom programu. Sad su Nijemci pohvalili ustaše da oni to mnogo bolje rade jedino su im zamjerili što oni to rade brutalno, a oni taktički.
Na koji način ste prikupljali građu, kako i kada?
– Pošto sam ja bio načelnik Odsjeka arhivske ratne građe od balkanskih ratova u Arhivu oružanih snaga do kraja 1945. godine ja sam samo u arhivu radio. Imao sam 25 arhivista i mogućnosti da istražujem teme koje mene interesuju. Pošto me Jasenovac interesovao htio sam da istražim Jasenovac. Imali smo kartoteku sa 382 000 ustaških, domobranskih dokumenata. Uzmem karticu po karticu. Pregledam svih 382 000 nigdje nema Jasenovca. Onda sam pregledao funkcije, nadzorne službe, ministarstva unutrašnjih poslova i tu sam ponešto našao i onda sam krenuo u sve ostale dokumente i odvajao ih. Pregledao sam njemačke dokumente da vidim šta Nijemci pišu o koncentracionom logoru. Iz Vašingtona sam naručio 1 100 rolni po 17 metara građe Njemačke koje su bile na teritoriji bivše Jugoslavije. I to sam pregledao. Našao sam i kod Nijemaca dokumente o Jasenovcu. Našao sam podataka i u partizanskim, komunističkim dokumentima. Odmah se sjetim koliko je bilo komunista 1941. kad je počeo ustanak. Bilo je 9 000 komunista, a bili zabranjeni od 1931. do 1941. godine, a kad se rat završio armija brojala 755 560 boraca. Petstohiljada bilo Srba. Pitaju zašto su Srbi išli u partizane. Srbi su najviše išli u partizane jer su Srbi borben narod koji ne trpi okupatora.
Šta znači podatak 146 000 NN?
– To je 146 000 koje sam ja objavio. Znači da je evidentirano, zna se za 81 000 i nešto ime, prezime, godina rođenja i smrti što do sada niko nije objavio. Ja sam išao na to da objavljujem imena i podatke po selima, mjestima. Znao sam da Bosna ima 103 mjesta, znao sam koliko jedno mjesto ima sela, istražio i ta sela i našao imena ubijenih u tim selima i objavio u mojoj knjizi nadajući se da će se ljudi iz tih mjesta javiti da nije tačan broj. Svuda sam napisao da to nije konačan broj ubijenih nego onaj koji sam našao u dokumentima, njih sam, a one koje sam našao da su samo dovedeni njih sam označio sa NN
licima i meni je ispalo toliko. Mnogo se raspravljalo o broju. Oni koji se bave tim problemima. Računali smo koliko je bilo stanovnika u Jugoslaviji 1941. godine, popis je bio 1931. godine i s obzirom na natalitet došlo se do brojke. Koliko je bilo u popisu 1948. godine. Kad smo to uporedili. Ako je stradalo 700 000 u Jasenovcu, ako je 305 000 poginulo u partizanima, ako je 40 ili 50 hiljada poginulo četnika, ako se iselilo više od pet stotina Švaba, iseljeno 100 000 Mađara, iseljeno 100 i više hiljada Italijana, gdje je ta brojka od 700 000 ubijenih u Jasenovcu. Teško je do toga doći. Nije se na vrijeme radilo. Sada je sve zakašnjelo.
Kako komentarišete to što pojedini autori kažu da je Jasenovac bio radni logor?
– Svašta je pisano. Bio je radni logor, ali radni logor za ubijanje, jer ako vi čovjeka na minus 12 pošaljete da kopa kanal ili zida ogradu, a on nema ni vunene čarape, go, bos on se prehladi i umre. Isto tako ako ne može da radi on ga udari motkom željeznom, donese mu supu koja ne liči na supu. Znači, radni logor za ubijanje jer tim načinom su likvidirane stotine ljudi. Tim radom su se oni ustvari poslužili da ubijaju širom Lonjskog polja i s druge strane od Jablanca, Uštica u kanalima i močvarnim dijelovima. Ništa manje nije ubijeno nego u Gradini. Kad je formiran Jasenovac bilo je 12.000 zatvorenika, a kada su ih prebacili u logor gdje je sad, svega 1.200. Gdje je onih ubijenih, sahranjen ih sijaset u Jablancu, djeca i ostalo i to niko nije istražio.
Narod Kozare i Potkozarja, Kozarske Dubice, Gradiške bilježi veliko stradanje u Drugom svjetskom ratu. Rijetki, koji su preživjeli logore i danas traže svoju braću od kojih su odvojeni u logorima. Kako Vi gledate na to?
– Tu nema pomoći. Ja sam pisao o Kozari i operaciji na Kozari. Na Kozari je odnos snaga u prvom naletu bio jedan prema devet, jedan vojnik partizanski i devet njemačkih pa su priključeni drugi i taj omjer je došao na 11, drugo, vatrena moć i njihov veliki angažman da su te snage takoreći uništene. Ulogu je tu imao i Kurt Valdhajm koji je bio oficir za snabdijevanje. Transportovano je 7 150 žena, djece i ljudi u njemački logor Sajmište. Tu su radili razdvajanje, mlađe su slali na Istočni front da kopaju rovove za Nijemce da rade, pojedine zanatlije su slali u Njemačku, žene i djecu u logor gdje su uglavnom i završili. Pored toga transportovana su i mala djeca. Valdhajm je malu djecu u povoju u kamione na slamu naslagao i poslao ih u Njemačku, sad su to Nijemci, starije jedne je slao u Norvešku. Streljano je više od četiri stotine, a preseljeno 50 000 što je katastrofa. Sad se preuveličava uloga Dijane Budisavljević, nije ona bila glavna, udruga je pomogala, Ućević je pomagao, sestra Habazin je pomagala. Njezina je velika zasluga. Ona je bila Švabica, imala je državljanstvo njemačkog Rajha, družila se sa Gestapovcima i dobila propusnice. Nijemci narede ustaškoj nadzornoj službi da daju propusnice da dvoja troja kola mogu da prođu kroz Jasenovac da spasavaju djecu, angažovala stotine volontera, doktora, sestara da ih prihvate.
POZNANSTVO SA DRAGOJEM LUKIĆEM I DRUGIM ISTORIČARIMA
Istraživanjem stradanja djece na Kozari u Drugom svjetskom ratu bavio se istoričar Dragoje Lukić. Da li ste ga poznavali i šta mislite o njegovom radu?
To mi je bio najbolji prijatelj. Zajedno smo prošli sva sela, on je napravio knjigu „Djeca Kozare“ pa „Bili su samo djeca“. On je bio u Jastrebarskom, 27. godište. Oni koji su oslobođeni formirali su omladinsku četu. Sad se pojavljuju mladi istoričari, jedino Tišma bi mogla ponešto da zna, ostali su mlađi, a sve znaju o Jasenovcu.
Čemu je Dragoje Lukić bio posvećen?
On je bio posvećen djeci do zadnjeg dana, do smrti. Umirao je i zaklinjao me da završim istraživanja o tome koliko je djece ubijeno i sve ostalo. Bili smo drugovi. On je bio prvo major UDBE, poslije je studirao književnost i umjetnost. Radio je u Arhivu Jugoslavije i bili smo vezani. Svaki dan smo se viđali.
Da lije Dragoje Lukić emotivno doživljavao prikupljanje građe s obzirom da je i sam doživio stradanje svoje porodice?
On je cijeli život dao za djecu jer je iz potkozarskog kraja i sve što je znao, napisao je i objavio, brojku od 19 200 ubijene djece imenom i prezimenom, a više je ubijeno jer nisu se znala ona mala, nisu ni bila krštena. Ta su završila na drugom mjestu. Dosta ih je umrlo, a dosta je završilo u domovima u Sisku, u Zagrebu.
Djela koja je napisao Dragoje Lukić i Vi, ostaju kao arhivska građa mlađim generacijama. Ako ih budu koristili. Kad pišu koriste svi dokumente i brojeve, ali vrlo malo napišu da je to napravio Dragoje Lukić i Antun Miletić, nego on izmislio, napisao. S kime ste još sarađivali?
Najviše sam sarađivao sa Dedijerom. Od 1976. godine do 1990. kad je umro. I zato sam odgovarao, vojnički jer nije on bio baš popularan. Primljen sam u Akademiju nauka 1984. godine da budem na čelu Grupe za istraživanje holokausta, genocida i ratnog zločina na tlu Jugoslavije, a tu je bio Dedijer za obje grupe. Napisao je skoro 50 knjiga. I tad je radio knjigu „Dnevnik“ u tri dijela. Dao je Josipu Brozu on mu je rekao da ima puno grešaka u nazivima vojnih operacija, da to daju Vojno istorijskom muzeju da ispravi i pošalju mene. Kad me vidio samo što se nije nasmijao. Evo ti tri knjige i sve što treba
ispravi. Ispravim 333 greške, imao je povjerenja, odmah je to poslao u štampariju i od tada nikad me više nije ispustio. Sa njim sam radio sijaset knjiga. Vatikan i Jasenovac, i dosta radova o Jasenovcu, u Americi sam bio, objavljeno i u Njemačkoj, Mađarskoj, Jerusalimu.
JASENOVAC IZ DANAŠNJE PERSPEKTIVE
Da li se danas dovoljno govori o Jasenovcu? Da li treba da se govori?
Trebalo bi da se govori i u ime onih o kojima sam ja radio. Kažu mi da sam državni čovjek bio, ali ja sam radio za mrtve. Žao mi je što su izginuli, htio sam da se oni obilježe, da se o njima sve sazna, drugo me ne interesuje. Ja sam Jugosloven uvijek bio. Moj otac je bio željezničar. Svi su otišli u partizane samo nije moj otac jer je trebao da ostane na željeznici, da posmatra sve, da se snalazi, nabavljao lijekove, sve radio do marta 1945. godine.
Koliko se politika miješala u istoriju?
Pokušala je da se miješa ali ja nisam dozvolio. Politika nikakva. Nemoj to, ja napravim to, na svoju štetu. Ja sam istoričar i skupljam dokumenta i kad skupim na jednu temu, napravim elaborat, izvučem fusnotu, šta ću ja da napišem. Šta je ko pisao, šta nije i kako, i onda sjednem za mašinu i pišem. Ne pristajem da budem na televizijama pa da se
to emituje, zvali su me. Hoću uživo, a ne ja ispričam, to se prepravi i ja ispadnem budala. Jasenovac je na našem području vrlo bolna tema. Još uvijek se potkozarski kraj oporavlja od stradanja.
Posebno je ovaj kraj nastradao nevjerovatno. Pogledajte u knjigu koliko ima ubijenih 2.400 na spisku imenom i prezimenom, vjerovatno i više, u Kozarskoj Dubici isto iako ima slika da je Pavelić u Kozarskoj Dubici dočekan sa cvijećem.
Pomenuli ste da se kasno počelo sa istraživanjem. Kako komentarišete što je logor Jasenovac vremenom uništen?
–Ne postoji svjedočanstvo šta je tu bilo. Zbog bratstva i jedinstva. Nije se vodilo računa o Jasenovcu do 1961. godine ništa. Niti je ko šta pričao niti postavljao. To je stajalo dok nisu počeli žene i djeca, roditelji da dolaze i pale svijeće. Pričali su bio je komunistički logor. Vidjeli su oni. Poslije oslobođenja i sve. Rušili su zarobljenici njemački i domobrani zidove, centralu, seljaci odnijeli cigle i drvenariju. I sada izmisliš da je to bio komunistički logor.
Poslije su to sve sravnili, obraslo u travu, šiblje. Bilo je i groblje u Jasenovcu. Sad ga nema. Malo je nešto preko obilježeno. Gradinu tek sad. Dobili su sredstva kad će da počnu i kako nemam pojma.
Snimani filmovi o Jasenovcu. Film Dara iz Jasenovca. Da li na vjerodostojan način prikazuje šta se tamo dešavalo?
-Nema pera ni filma koji može da prikaže zlo koje se desilo u koncetracionim logoru Jasenovac. Sve što se napiše i što se snimi dobro je. Mi stalno kukamo nemamo para za to. Na čelo snimanja filma o Jasenovcu je predložen Kusturica i on je formirao ekipu koja će da napravi najbolji Jasenovac i obilježi to. Ekipa od 9 ljudi da napravimo Jasenovac kako treba, a kad se podnio račun, šta sve treba, ulaz da se napravi, čelo zgrade, baraka jedan dio i da se na tom terenu snima, međutim, Hrvati nisu pristali, ovi nisu htjeli da na drugom mjestu montiraju. Film Dara se više odnosi na djecu, nema stravičnih zločina, da se sijeku uši, nos, da kaže samo radi ti svoj posao, nema klanja na Gradini i takmičenju, stravičnih epizoda koje su se desile da se ne bi narod uzbunjivao.
Smije li se Jasenovac zaboraviti i kako održati kulturu sjećanja?
-Teško će to da bude. Sad je već treća generacija u životu i njih manje interesuje to sve. Distanca je bila da se istorija piše poslije 30 godina, pa je pomjerena na pedeset, i to je malo, pa 80 godina prošlo je, pa ne može da se slože, treba najmanje sto godina da prođe pa da te generacije rasvjetle sve to što je bilo, inače posvađane generacije teško je to, kakav odnos imamo mi i Hrvatska, Republika Srpska, BiH, Kosovo i Metohija, kakav je odnos kad imate u jednoj državi 40 partija i 400 udruženja pa se ne zna ni ko pije ni ko plaća i pisati o Jasenovcu. Njih ne interesuje Jasenovac, njih interesuje vlast. Ja sam to rekao kad sam bio pukovnik. Lako je vama pričati kad tu sjedite u fotelji pijete kafu, vinjak, moj starješina, general, major nijedanput nije došao u Arhivu dok sam ja bio načelnik.
Da li je Tito bio u Jasenovcu?
– Nije. On je rekao dok se ne utvrdi tačan broj ubijenih i da se sve to raščivija onda će da ide. Oni koji su ga pratili kažu da je autom prošao ali šta je mogao da vidi samo grmlje
i šiblje. Nije htio da ide, ne zna koliko je ubijeno, ko je ubio, zašto i sve ostalo, to je
bio izgovor. I drugi su dolazili, dolazio je Krajačić.
IZLOŽBA
Miletić se osvrnuo i na izložbene eksponate iz Jasenovca koji su preko Amerike dospjeli u Hrvatsku.
– Od izložbe nema ništa, pokidali su cijelu izložbu i jedni i drugi. Jasenovac zapakovali u limene kutije i poslali u Ameriku muzejsku postavku iz Jasenovca. Amerikanci vratili Hrvatima, oni napravili muzejsku postavku. Dobio sam njihov
idejni program i prvi članak velikim slovima, zločinac je pojedinac, to je prva teza početka programa rada ove muzejske postavke.
Vaš zaključak sa ove vremenske distance, na osnovu svih Vaših istraživanja i poruka kao istoričara?
– Politika se umiješala u sve. Ja se politikom ne bavim i ne bih htio nikoga da uvrijedim. U govorima im je na prvom mjestu, a praktično na zadnjem da urade nešto. Znam to po Gradini. Gradina je dobila pare prije deset godina da se uradi nešto i nije ništa. Ima projekat, lično sam ga dobio. Borio sam se deset puta do sada da se table promjene, da ne pišu žrtve fašističkog terora već žrtve ustaškog terora i na jedvite jade su to objavili. Treba mlađi da zavole tu temu, da se njome bave.
ŽARIŠTA U SVIJETU
Ugledni istoričar komentarisao je i situaciju u svijetu, a posebno se osvrnuo na sukob u Izraelu i Palestini.
– Imaju i sad primjeri zločina i genocida, kazao je Miletić za RTV Gradiška, i sada se pojavljuju i fašisti i nacisti. Ubijaju se, oni koji su najviše ubijani sad ubijaju žene i djecu, što je za nevjerovati. Ja sam znao da će do toga doći. Bio sam u Jerusalimu i na aerodromu u Tel Avivu. Išao sam u Jerusalim i mislio sam da se nalazim u logoru. Sa lijeve strane ograda
visoka tri metra na svakih 100 metara betonska kugla sa otvorom za mitraljeze i tako jedno deset kilometara. Gledam kolonu, stotine automobila stoji, kažu to su Arapi, dođu do rampe, kolima, ne mogu da uđu u Izrael, a rade tamo, ostave kola i dođu autobusom.
Drugo vozim se, vidim, krovovi crni i crveni. Pitam vodiča zašto, kaže to su Arapi, obilježene su u Jerusalimu kuće Arapa, krov im je crn.
RAD ME SPASAVA
– Imam 93 godine. Mnogo toga sam prošao. Porodica je najviše ispaštala. Na svu sreću imao sam dobru ženu koja je sve obavljala, brinula o meni i školovala djecu. Sve titule imam i nijedne nemam. Ja sam najzdraviji kad sjednem za mašinu i pišem. Čim sjednem ovako ili idem negdje sve me boli. Rad me spasava, u radu ništa me ne boli.
