Nemanja Plotan (27) poslije studija ekonomije na Bečkom univerzitetu i master studija međunarodnih odnosa na Univerzitetu Oksford Bruks u Velikoj Britaniji, svrstao se u red mladih i veoma uspješnih Gradiščana koji svoj grad, na najbolji način predstavlja u svijetu. Plotan je takođe stipendista Kraljevog koledža iz Londona, gdje pohađa studij iz finansijske i monetarne politike. Želja mu je, kaže, da završi doktorske studije iz Međunarodnih odnosa na Univerzitetu u Velikoj Britaniji.
Aktivan je i u međunarodnim organizacijama, austrijskom parlamentu, stalnoj misiji BiH pri OEBS-u, UN-u, te akter značajnih političkih foruma u zemljama Evropske unije. Piše članke za italijanski geopolitički magazin East West, a radi kao projekt menadžer za GEA grupu u Beču. Dugačak je spisak
Plotanovih angažovanja. On je predstavlja mlade regiona pri svjetski poznatoj nevladinoj organizaciji „Čatam haus“ u Londonu, istraživački je asistent u evropskom Centru za međunarodnu političku ekonomiju u Briselu.
Šta je bilo presudno za odlazak iz Gradiške, na školoavnje u Austriju?
-Presudno je bilo traganje za boljim akademskim i poslovnim uslovima za lični rast i napredak. Vodim se krilaticom da riba ne može da preraste svoj akvarijum, pa je i neophodno bilo da pronađem okolinu koja može da me podrži na mom putu ličnog rasta. Tu su se posebno istakli gradovi kao što su Beč i
London, u kojima je moj trud itekako bio nagrađen. Naravno, jedan od glavnih razloga, pored ličnih ambicija, jeste itekako bila želja da kroz lični angažman na međunarodnoj političkoj sceni doprinesem razvoju i društveno-ekonomskoj obnovi svoje otadžbine.
Gdje ste prepoznali svoju šansu?
-Šansu nisam prepoznao, već sam je stvorio. Naravno, ništa ne bi bilo moguće bez finansijske i moralne podrške koju mi je pružila moja porodica i time mi omogućila jak temelj na kojem je bilo moguće graditi bolju budućnost. U svakom slučaju, važno je definisati svoje „zašto“, jer je upravo ta unutrašnja motivacija, koja se obično nalazi duboko u našem srcu, ispod društvenih programa i ograničavajućih uvjerenja, onaj faktor koji nas gura napred i u momentima kada plodovi našeg rada nisu još uvijek vidljivi. Ako nam je jedini motivator eksterna validacija i kratkoročni uspjeh, onda je i sreća kratkog roka. Uspjeh se gradi korak po korak i često uz veliku disciplinu, ali to ništa neće promjeniti ako ne vjerujemo u sebe i svoj uspjeh. Ja sam oduvijek živio sa dubokim osjećajem da mi je uspjeh zagarantovan, što je ponekad samo po sebi bilo dovoljno da skupim hrabrost za svaki naredni korak. Dakle, važno je fokusirati se na stvari koje kontrolišemo, a ostale da prepustimo nekoj viši sili i s vremenom će se zvijezde posložiti, a rezultati pojaviti.
Na koliko odricanja su spremni studenti iz regiona, tokom školovanja i kasnije, u zemljama Evropske unije? U čemu je prednost a u čemu hendikep.
-Velika je šansa što se u zemljama kao što je Austrija nagrađuju rad i trud. Svaki početak je težak, a posebno onaj koji nas tjera da započnemo svoj život sa nule u stranoj zemlji. Iz mog iskustva postoje dvije grupe studenata sa naših prostora: onima kojima su roditelji sve omogućili i koji imaju gdje da se vrate i oni koji moraju za sve da se samostalno izbore. Obično je ova druga grupa studenata ta koja na kraju završi fakultet i ostvari neki bolji život. Poznajem mnogo mladih ljudi koji dolaze iz imućnijih porodica i koji nisu bili spremni da izađu iz svoje zone komfora. Utisak je oduvijek bio da je zapad neka obećana zemlja i da nas tamo čeka bolji život čim se preselimo. Realnost je dosta drugačija- čovjek se mora više boriti, više raditi i učiti, ali i nagrada je mnogo veća. Nažalost mnogi mladi ljudi odustaju od studiranja u inostranstvu čim se suoče sa nekim poteškoćama na putu, a takvih ima dosta. Najveći hendikep je bosansko državljanstvo. U Austriji je za građane Evropske Unije studiranje besplatno, dok bosanski studenti moraju da plaćaju za svaki semestar oko 740 eura na državnim fakultetima.Pored toga, građani BiH su ograničeni da rade samo 20 sati sedmično i za to vam treba posebna radna dozvola, koja se čeka između 1 i 3 mjeseci. To drastično sužava izbor dostupnih poslova, u korist studenata iz Evropske Unije, zbog čega su studenti iz BiH često u poprilično nezavidnoj poziciji.
Koji period je za Vas, kao i Vaše kolege, najteži?
– Najteža je prva godina na kursu jezika i prva godina na fakultetu. Neophodno je da prođe jedan izvjestan period dok se ne naviknemo na novu okolinu i dok ne formiramo neki novi krug ljudi na koje se možemo osloniti. Zbog birokratskih ograničenosti koje dolaze uz pasoš iz BiH, prvih 5 godina je za mene lično bilo ispunjeno velikim brojem izazova koje nije bilo lako prebroditi. Naravno, uz podršku porodice i prijatelja sve je moguće, ali ne treba gajiti iluzije kako je život na zapadu lagan. Mnogo se radi, ali uz rad dolazi i rast i poboljšanje našeg životnog standarda.
Kako Austrijaci i drugi Evropljani doživljavaju BiH?
-Nažalost, u Austriji i ostatku EU je i dalje glavna asocijacija na BiH upravo raspad Jugoslavije i krvavi građanski rat. Bosna je često viđena kao islamska zemlja koja je zaostala u razvoju ili kao mjesto gdje se dogodio atentat na Franca Ferdinanda i gdje je počeo Prvi svjetski rat. Iako u Austriji sve ljude koji
dolaze sa ex-Yu prostora upravo i klasifikuju kao „Jugose“, takvi stereotipi nisu zastupljeni u slučaju Hrvatske, koja ima istorijski gledano, jaču i dužu vezu sa Austrijom, što je još više došlo do izražaja sa naglim razvojem turizma u Hrvatskoj. Interes za BiH nije posebno izražen, iako je i BiH jedno vrijeme
bila dio Austro-Ugarskog carstva. U novinama često se spominju predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik i predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, koji su obično predstavljeni kao autoritarni nacionalisti koji konstantno generišu nestabilnost u regionu. To je negdje zaostavština spoljne politike Austro-Ugarske koja je negativno gledala na Srbiju i Srbe, ali i odraz propagandne mašinerije zapadnih medija koje su ostavile nesagledive posljedice po imidž Srba u Evropi. Utisak je da su kroz viševjekovne procese Austrijanci dominantno formirali negativne poglede i predrasude u odnosu na region i narode iz regiona. Na moje lično iznenađenje, ljudi iz Velike Britanije otvorenijeg uma pristupaju razgovoru. Često se mučim da objasnim gdje se Gradiška nalazi, pa moram Banjaluku da navedem, što u 30 odsto slučajeva obično riješi problem. Naravno, kada podjelim istorijske podatke
vezane za region i moj grad, kao što je staro rimsko naselje Serbinum ili podatak da su na ovim područjima udareni temelji moderne evropske civilizacije, što je posebno uočljivo na nalazištima kao što je Lepenski Vir, Vinča, ali i na području današnje Donje Doline, vidim veliku zainteresovanost. Vjerujem da BiH treba više da odvoji za arheološka iskopavanja, razvoj turizma i promociju istorijskog nasleđa BiH. Kroz takve korake se postepeno ruše predrasude.
Koliko je interesovanje za Republiku Srpsku, za BiH i uopšte za događaje koji nas ovdje veoma opterećuju?
-Malo je interesovanje, ali to je rezultat našeg nerada. BIH i Republika Srpska imaju mnogo da ponude u duhovnom, filozofskom, istorijskom i kulturnom formatu. Problem na zapadu je obično manjak kvalitetnog pisanog i video materijala koji može tamošnje studente i profesore više da zainteresuje za zemlju i region. Jednostavno, ne postoji veliki broj asocijacija na zemlju i region osim građanskog rata. Prelijepa priroda, istorijsko bogatstvo, domaća kuhinja i velikodušnost ljudi sa ovih prostora su neke od stvari koje treba više promovisati u inostranstvu. Mislim da je neophodno omogućiti da veći broj EU studenata dolaze u BiH na razmjenu, ali i da se naši profesori umrežavaju sa kolegama iz inostranstva kroz seminare i konferencije. Takav jedan vid akademske razmjene bi zasigurno popravio sliku BiH i Republike Srpske u svijetu.
Da li u u geografskoj poziciji Gardiške i njenoj otvorenosti, prepoznajete ozbiljnu ekonomsku i društvenu perspektivu?
– Jedan od velikih odrednica za uspjeh država jeste geografija, a za naš region je to obično bila negativna varijabla. Teško je imati razvijeno društvo ako na svakih tridesetak godina vi iznova prolazite kroz rat, što vas tjera da resurse ponovo ulažete u obnovu društva. Kada je ekonomija u pitanju, glavni problem je kvalitet državnih institucija. Da bi jedna zemlja mogla da se razvija, neophodno je da ima inkluzivne političke institucije. Nažalost, sve države u regionu funkcionišu po stranačkoj osnovi, čime se urušava meritokratija, što vodi ka lošoj raspodjeli resursa, odlivu mozgova, negativnom prirodnom priraštaju, visokom stepenu korupcije i ostalim simptomima društva u raspadu. Komunistički model razvoja ekonomije je neodrživ na duge staze, a u našem slučaju je bio uslovljen velikim brojem kredita koja je Jugoslavija dobila od SAD za vrijeme Hladnog rata. Mi živimo u vremenu kada su došle na naplatu sve odluke koje su se protivile ekonomskim zakonima, a koje su bile vođene isključivo komunističkim principima. U poslednje vrijeme se spominje litijum kao potencijalni vid izlaska iz loše ekonomske situacije, ali plašim se da će to samo da pogorša ekonomsku situaciju, pored potencijalne ekološke katastrofe. Dokle god političke institucije budi ekstraktivne, imaćemo nerazvijenu ekonomiju, koja će samo još više povećati ekonomske nejednakosti u društvu. U politici fale mladi ljudi, ideja i vizija. Utisak je da se ništa konkretno nije promjenilo u posljednih 30 godina. Bezidejnost i letargija su zavladali na čitavoj političkoj sceni, što je odraz kulturološke i sistemske degradacije koja je rezultat komunističke partije Jugoslavije i njihove nakaradne politike. O spoljnoj politici ne vrijedi ni govoriti, s obzirom da unutrašnja
ne funkcioniše. Dovoljno je reći da Bosna i Hercegovina nema zakon o diplomatiji. Dakle u praksi imamo jako malen broj ambasadora koji su karijerne diplomate, što je svojevrsna katastrofa za čitavu BiH.
Koja su istorijska naslijeđa i događaji, odredili sadašnji status Srba na ovom području?
Istorijski smo kao narod doživjeli stravične događaje i još uvijek se negdje psihiloški i ekonomski oporavljamo od toga. Vjerujem da nas je period pod Osmanskim carstvom kulturološki i duhovno zaledio i uskratio nas na putu kolektivne društvene evolucije. Često čujem kako BiH i region kasni za Evropom nekih pedesetak godina, a razlog za to je upravo period pod Osmanskim carstvom. Od tada narodi ne vjeruju državi i nemaju izgrađenu svijest o važnosti državnih institucija kao jednog sistema koji čovjeku može pružiti neophodan prostor na putu njegove lične samo-aktualizacije. Demokratija ne može tako efikasno da funkcioniše, s obzirom na njezin kratak istorijski kontinuitet na ovim prostorima. Često prilikom identifikovanja problema, pojedinci upiraju prste u određene političare i njih za sve krive. Problem je sistem koji nagrađuje jedan vid prestupničkog ponašanja, što utiče itekako na moral kolektiva. Talenat i rad se rijetko nagrađuju, ako ih sistem uopšte prepozna. To je sve odraz duhovnog kancera zvanog komunizam, koji je pod okriljem humanizma i kolektivnog dobra unazadio ovaj prostor u svim sferama. Surova istina je da je upravo politika Kominterne i komunističke partije Jugoslavije od regiona napravila tempirajuću bombu a ljude dovela u stanje apsolutnog animalizma.
Izlaz iz ovako loše pozicije je prije svega reforma školstva, koje je još uvijek u velikoj mjeri pod uticajem komunisitčke prošlosti. Kada bi došlo do kompletne reforme školstva, za 20 godina bi imali novu generaciju koja bi imala izgrađenu svijest i koja bi svojim dejstvovanjem mogla da sprovede neophodne sistemske promjene. Pored toga, najveći problem sa kojim se suočavamo je visok nivo korupcije u svim sferama društva. Neophodno je uspostaviti balans moći u državi, gdje zakonodavna, izvršna i sudska vlast nadgledaju jedna drugu, a za to je neophodna veći nivo transparentnosti. Svi u sebi imamo unuturašnjeg cara kojeg treba držati pod kontrolom. Na ličnom nivou se to postiže duhovnim radom na sebi, dok se na kolektivnom postiže uspostavom balansa moći. Može li Balkan, sa svojim narodima, koji su us talnom sukobu i nerazumijevanju jednih za druge, obezbijediti dugotrajniji kontinuitet mira i stabilnosti.
-Pokazalo se kroz istoriju da je na Balkanu skoro pa i nemoguće ostvariti kontinuiranu političku stabilnost. Nažalost, stanje politike je odraz koletivnog nivoa svjesti, koji je glavni generator nestabilnosti na Balkanu. Istina je da su se kroz istoriju lomila koplja velikih sila na Balkanu, što je ostavilo nesagledive posljedice po narod na ovim prostorima. Ništa drugačije nije ni danas, međutim, zbog ogromnog nivoa kolektivne i transgeneracijske traume, ovakva geopolitička previranja imaju još veći efekat na naš region. Uz to, zemlje bivše Jugoslavije nisu tako uspješno prošle kroz šok terapiju, kada je kopitalizam zamjenio komunizam. Naše države više liče na krimi-ekonomiju koja je vladala Rusijom devedesetih godina, nego na poljski model ekonomije koji raste iz godine u godinu.
Kako bi izašli iz trenutne situacije, neophodno je sprovesti niz reformi koje će obuhvatiti sve sfere društva.
Da se vratimo na istorijsko naslijeđe Gradiške. U čemu je ono bitno.
-Treba raditi na istorijskom nasleđu grada, koji bi zainteresovao svjetsku javnost za grad i tako privukao direktne strane investicije. Poljoprivreda treba da igra veliku ulogu, ali isto tako i preduzetništvo, gdje mladi ljudi trebaju prije svega da se istaknu. Tu bi trebala opština grada da uskoči i da mladim ljudima omogući logističku i mentorsku pomoć. Imamo veliki broj uspješnih preduzetnika u gradu i vjerujem da bi trebalo njihovo znanje iskoristiti kroz mentoring program za mlade ljude. Cilj bi trebao da bude da se jača ekonomija grada kroz rast i razvoj mlade populacije i njezinih kapaciteta. Time bi se poslala jaka poruka da sa uspjehom i rastom mladih ljudi, raste i grad Gradiška. Veliki je propust odsustvo visoko-obrazvonih ustanova, kao što su fakulteti, koje ovaj grad u mnogim aspektima koče u daljem razvoju. Vjerujem da bi jedan takav mentoring program bio mali korak u dobrom pravcu.
SAVJET MATURANTIMA
Šta biste preporučili, posavjetovali maturantima, koji su na prekretnici, ostati ovdje, ili studirati u inostranstvu. Neka upoznaju bolje sebe i svoje želje. Mislim da je u redu i „odmoriti“ jednu godinu prije donošenja tako velike odluke. Ja sam imao priliku da godinu dana usavršavam jezik, da radim i da razmišljam da li sam dobar životni pravac odabrao. Kada sagledam unazad svoj život, upravo zbog te godine sam tu gdje jesam sad, jer ni u jednom momentu nisam posumnjao u svoje izbore. Moguće je ostvariti uspjeh i sa završenim domaćim i stranim fakultetom, to je sve do pojedinca. Naravno, veliku ulogu igra i okolina u kojem taj pojedinac odrasta i razvija se i vjerujem da je u tom aspektu bolji izbor inostranstvo. Doduše, u vremenu digitalizacije, moguće je tu okolinu pronaći i u digitalnom svijetu. Dokle god slušamo sebe i svoj unutrašnji glas, nećemo pogriješiti u izboru.
STUDIRANJE U INOSTRANSTVU
Nemanju Plotana takođe smo pitali, koje su prednosti studiranja u inostranstvu?
Prednosti inostranstva su bezbrojne. Bolji životni standardi, veće ekonomske mogućnosti, bolja umrežanost sa ostatkom svijeta, kvalitetniji i bolje rangirani fakulteti, olakšan pristup svjetskim stručnjacima itd. Na drugu stranu, mana će uvijek biti jedna- niste kući. Nostalgija je prisutna uvijek negdje duboko u čovjeku koji vapi za svojim rodnim krajem i radosno mu se vraća. Na kraju dana, radi se o dva potpuno različita životna stila. Život na zapadu je više orijentisan na pojedinca i njegov lični napredak, tako da se više i radi i bori. Naravno, sa tim dolaze i razne materijalne nagrade. Život na Balkau je u drugu ruku više orijentisan na koletiv, porodicu i prijatelje. Dosta je spontaniji, ali sa njim dolazi česta briga ako niste materijalno opskrbljeni. Sve ima svoje prednosti i mane, moguće je uspjeti i propasti i na jednom i na drugom dijelu kontinenta. Važno je utvrditi šta nas najviše inspiriše i to ganjati svim srcem. Ni tada nije uspjeh zagarantovan, ali jeste užitak u procesu. Život je put, a ne destinacija i neophodno je izabrati onaj put koji će nam donijeti najveći stepen zadovoljstva i radosti.
Milan Pilipović
