Ilija Manojlović, nesvakidašnji hroničar Lijevča i Nove Topole: Teorija o medvjedu kapitalcu, ekonomskom napretku i snajkama iz Like

U Novoj Topoli, mnogi poznaju Iliju Manojlovića (74) zato što je društveno veoma angažovan, dugodišnji je lovac i član više mjesnih udruženja i organizacija, inicijator i učesnik radnih akcija na obnovi i izgradnji, poboljšanju uslova života u lijevčanskom kraju, akcijaš, hroničar…

Dobro ste vi mene nakitili, ni ja tako o sebi ne bih znao ni umio reći, a pogotovo napisati, reče Ilija, nakon našeg odgovora na njegovo pitanje, a zašto ste baš mene odabrali za junaka novinske priče. Bolje bi bilo, nastavlja naš sagovornik, da pišete o mome ocu Nikici koji je 1954. godine ubio medvjeda, predloži Ilija, takođe lovac već pet i po decenija, te, podstaknut našom znatiželjom nastavi priču na predloženu temu.

Medvjed je iz kozarskih šuma, bilo je to prilično davno, ali se sjećam kao da je juče bilo, nabasao na jednu kuću u Resanovcima, poviše Gornjih Podgradaca. Domaćin i njegove komšije su pekle rakiju. Krvoločna zvijer izvrnula je kazan, razbacala pintu, kace i buradi, poharala sve u blizini, porušila svinjce i kokošinjce, podavila stoku…

Svi su pobjegli glavom bez obzira a medvjed, kada se tu dobro pogostio, nastavio je put poniže od Resanovaca, sve do Lijevča. Glas o tome brzo se pročuo, zavladala je panika, narod se pozatvarao u kuće, popeo na tavane…

Medvjed, težak tačno 227 kilograma, kako je to kasnije utvrđeno, stigao je koji dan kasnije i do Nove Topole. Došao je u blizinu naše kuće. Otac, se nije uplašio nego pohitao u policijsku stanicu, po karabin. Procijenio je da lovačkom puškom ovoj zvijeri ne može nauditi. Nikica je, zajedno sa grupom lovaca potjerao medvjeda, sve do Cerovljana, Kolone i naselja Batar…

Tu ga je sustigao i poslije teške i opasne borbe, ustrijelio. Govorio nam je, kada se medo uspravio, stao na zadnje noge, na svima koji su ga jurili, od straha su se tresle noge, a hlače vijale, kao na motoru, na vjetru. Simo Bogdanović je poslije, na zaprežnim kolima, među lotrama, medvjeda vozio kroz sela, sve do Gradiške. Narod je odasvud trčao da vidi ta čudesa, medvjeda koji je danima sijao strah, svuda gdje je pojavljivao.

Godinama je bio, prepariran, u staklu u gostioni Lovac u Gradišci a poslije premješten u Lovačku kuću u Kozincima. Čuo sam da se i sada tu nalazi. To nam je, u gostionici, u centru Nove Topole, isapričao Ilija Manojlović. Poslije podsjećanja na medvjeda, pozabavili smo se i drugim temama.

Od blatnjavih puteva do modernog doba

O napretku i razvoju Nove Topole, modernog naselja u centru Lijevče polja, Ilija govori u detalje, jer se svega sjeća. On pamti kako su nakon Drugog svjetskog rata, kada su odavde otišli Nijemci, doseljavale porodice iz udaljenijih krajeva, iz cijele Krajine, u potrazi za poslom i boljim životom. A ovdje, prvenstveno zbog prirodnih blagodati, plodne zemlje i obilja pitke vode, bilo je posla. U to vrijeme, u ekspanziji je bila poljoprivredna proizvodnja i kombinat „Mladen Stojanović“.

Sa velikim zanosom, nastavlja ovaj hroničar svoga kraja, građena je nova država a to je uslovilo naglo povećanje broja stanovnika. Naše kuće, a bilo ih je pet, nalazile su se u Staroj Topoli, u blizini sadašnjeg kanala. Mi smo među najstarijim porodicama, tvrdi Ilija Manojlović. Bavili smo se poljoprivredom, nasipali puteve, bili smo cestari, tako su nas zvali i po tome poznavali.

To su moj djed Ilija, koji je 1944. godine ubijen u logoru Jasenovac, kao i stric Milan, Bodan je bio kovač, pa još jedan stric Gojko… on je preživio rat jer je deportovan na rad u Njemačku. U Novoj Topoli, nastavlja Ilija opisujući poratni period, bilo je dvadesetak kuća. Većinom su to bile, veli, švapske kuće. Stara Topola bila je razvijenija a u Novoj je sve trebalo graditi iz nova. Zato je i dobila naziv Nova Topola, jer je gotovo sve tu počelo iznova.

-Pamtim samo jednu prodavnicu, ambulantu, pekaru, mlin, školu, kovačku radnju, ništa, i ničeg drugog tu nije bilo. I ovo ću vam kazati, seljaci, bez škole, koji su, došli u kombinat goli i bosi, bolje su upravljali preduzećem nego školovani, koji su poslije preuzeli vlast i državnu imovinu. Ručno su radili, bez mehanizacije, ali su bili odani poslu i ideji, proizvodili žito, povrće, meso, mlijeko, sir…

Ilija je u Zagrebu završio industrijsku školu, radio u fabrici „Rade Končar“ čiji je generalni direktor bio Ante Marković, bivši predsjednik Saveznog izvršnog vijeća Jugoslavije. Kasnije se Ilija vratio u Gradišku i zaposlio u Zemljoradničkoj zadruzi. Bio je vozač kamiona. Topola danas, ne može se uporediti sa onim vremenom, iz moga djetinjstva i rane mladosti, priča Ilija Manojlović, kada sam pješke ili u zaprežnim kolima išao po seoskim zborovima i igrankama.

Snajke iz Like

-Svi smo tada hodali bosi jer nismo imali para za opanke i drugu obuću. Putevi su bili prašnjavi ili blatnjavi, zavisno od godišnjeg doba. Nova Topola je sada lijepa varoš gdje ima sve, uslove za moderan način života. Zamišljao sam nekada, kako bi bilo dobro da svi imamo cipele, da imamo šta obuti, pojesti i gdje leći, a nisam ni pretpostavljao dokle će taj razvoj stići.

Još da nije bilo ovog posljednjeg rata, gdje bi nam bio kraj. Omladina danas živi bogovski, malo radi, izlazi, hoda kuda hoće, kasno liježe a spava do podne – opisuje Ilija dvije epohe Nove Topole, dva svoja životna perioda. Ličanke Da bi pronašli životnu saputnicu, tvrdi Ilija Manojlović, mnogi Topolčani su nekada išli u Liku i Dalmaciju.

Tako su, kaže, činili i njegovi preci. Posljednja Ličanka u Manojlovićima bila je strina Dragica, iz okoline Gračaca. Provodadžije su najčešće išle po mlade, po udavače, bez mladoženje. Oni su procjenjivali koja je za koga. Bilo je to poznastvo i ženidba, u istom danu, sve istovremeno.

Uslov je bio da mlada bude statisa, da ima minimalno stotinu kilograma, da može ponijeti vreću žita, da je sposobna za teške poslove u poljoprivredi, da ore i kopa. Ličanke su se uklapale u takvu zamisao, u taj okvir, opisuje Ilija Manojlović okolnosti i uslove po kojima su u ovom mjestu birali djevojke.

Tu je jasna logika. Kada dođe djevojka, na primjer sa 120 kilograma, takva je bila na najboljem glasu. Nju ubrzo obori težak posao, pa oglođu djeca, dok ih podiže, hrani i doji, onda se tu nađu rđava svekrva i goropadan svekar, pa još i muž pijanica… Kada se sve to na nju navali, ona izgubi trećinu težine i izgleda kao Titina Jovanka.

Ove naše, domaće, topolske i lijevčanske cure, sa šezdeset kila, kada se udaju, pa ih stisnu obaveze, od nje za tri mjeseca ne ostane ništa, samo sjenka od žene, opisuje Ilija provodadžijsku praksu koja je, uveliko uticala na fizičku i mentalnu strukturu stanovništva.

Svi stasiti, visoki, zgodni i jaki Topolčani imaju u sebi ličke krvi, naslijeđen gen, kao što sam ja, a ovi niži, mali ljudi, niskog rasta, to su autentični Lijevčani, nastavlja Ilija svoju teoriju o bračnim principima i davnašnjoj praksi. To sam ja proučio i zaključio a ko ne vjeruje, ne mora, to je svačiji zaseban izbor.

Najviše takvih priča, utvrđuje Ilija svoju teoriju o Lijevčanima i Ličankama, čuo je od starijih u kafani koju je imao njegov otac Nikica, i gdje su mnogi, vični dugim i zanimljivim govorancijama, danima odsjedali i pripovijedali o svemu i svačemu.

Milan Pilipović