Bivši matičar iz Orahove, Hamzalija Bešić, 27. januara proslavio je 95. rođendan. On je, prema vlastitoj evidenciji, nastariji Orahovac.
U Rezidenciji Bakić u Gradišci, za njega je priređeno rođendansko slavlje. Hamzalija je, nakon gašenja svjećica na torti, održao emotivan govor.
“Gdje god se okrenem, koga god sretnem, svi su mlađi od mene, niko stariji. Hvala svima,” kazao je Hamzalija prelistavajući uspomene, sjećanja na teška ali i sretna vremena. Njegova osjećanja su pomiješana ali optimizam ipak prevlađuje. To je, veli, snaga koja ga drži u životu. Rođen je 27. januara 1930. godine. „Najvažnije je, da me pamet služi. Želja mi je da sačuvam ovaj svoj kapital, a to je zdravlje. Radujem se svakom danu koji osvane i ne razmišljam o teškoćama i problemima. A bilo ih je. U ono vrijeme, kada sam ja bio neko, i nešto, kada sam prvi u svom kraju položio državni stručni ispit, odgovornost na poslu je bila velika. Danas je to, koliko mogu da zaključim, sasvim drugačije,“ upoređuje Hamzalija službovanje u dva državna sistema. Danas, primjećuje, službenici u radno vrijeme izlaze i hodaju kojekuda, idu u kafane, kasne na posao, idu s posla prije isteka radnog vremena, rade privatne poslove u radno vrijeme, telefoniraju.
„Kada sam ja radio, to nije bilo tako. Nije se smjelo kasniti nego sam dolazio 15 minuta ranije a odlazio kasnije. Strogo zabranjeno bilo je ulaziti u kafanu u toku radnog vremena, svako je morao biti moralno čist i odgovoran,“ principijelan je Hamzalija Bešić.
Kako se ulazilo u državnu službu, interesovalo nas je. Bez oklijevanja, odgovara.
„Vrlo teško, nije moglo preko veze nego procedurom. Državni sistem je sve provjeravao, u svakom pogledu, naročito se, osim stručne, provjeravala moralna strana. Bilo je naporno i odgovorno.
Ponosan sam, što sam na kraju radnog vijeka, u penziju otišao bez mrlje. Na moralne vrijednosti, važnost učenja i rada, ukazivao sam i svojim sinovima. Jedan je diplomirani inženjer mašinstva, živi u Zagrebu a drugi radni u Mauthauzenu. Njima sam uvijek govorio da trebaju biti pošteni, odgovorni na svojim radnim mjestima, to je najvažnije.
Cijeli radni vijek proveo je u opštinskoj upravi Kozarska Dubica i Gradiška. Bio je šef Mjesnog ureda Orahova. U penziji je 37 godina, još malo pa dupli radni vijek.
„Tako bi se moglo reći jer sam uvijek bio aktivan, radio i poslije penzionisanja. Kada sve preračunam, uskoro ću izravnati radni i penzionerski vijek,“ veli Hamzalija podsjetivši da je penzionisan nakon 40 godina, tri mjeseca i 20 dana. Svega se sjeća, pamti vrijeme kada je u Orahovi živjelo dvije i po hiljade stanovnika a matičar imao mnogo posla.
„U Orahovi se godišnje rađalo i do 130 djece. Smrtnost je bila mnogo manja, po 16 ili 17 za godinu. Godišnje sam imao, u prosjeku 30 vjenčanja. Zato je u Matičnom uredu, gdje sam došao 1949. godine, bilo mnogo posla. Prije toga bio sam službenik Povjereništva za državne nabavke dubičkog sreza,“ sjeća se
Hamzalija prvih godina nakon drugog svjetskog rata.
„Moj Glavni povjerenik bio je Vlajko Šiljegović, brat narodnog heroja i generala Boška Šiljegovića, koji me usmjeravao i ukazivao na važnost obnove i izgradnje porušene zemlje, poslije Drugog svjetskog rata. Bila su to teška vremena, radilo se naporno ali smo svi imali jasan cilj. To je izgradnja Jugoslavije,“ priča naš sagovornik, na rođendanskom slavlju. Umjeren je u svemu, i u hrani koju, kako kaže, ne bira ali jede umjereno. Pričom nas Hamzalija vraća u davnašnji period, vrijeme bivše države, Jugoslavije.
Nagrade
Hamzalija Bešić je više puta nagrađivan. Dobitnik je Ordena zasluga za narod sa srebrnom zvijezdom, Plakete Opštine Gradiška, Plakete Socijalitičkog saveza radnog naroda BiH. „To je nekada, bilo važno i veliko priznanje. I sada sam na to ponosan,“ kaže Mehmedalija Bešić, vremešan po godinama ali svježeg duha.
Milan PILIPOVIĆ
