Gradiški vašar 21. septembra, na Malu Gospojinu vijekovima okuplja sve generacije i društvene slojeve
Nekada se vašar u Gradišci održavao u parku pored autobuske stanice, gdje su bili mali i veliki ringišpili, streljane, mađioničari, opasne životinje u žici, dugačke zmije koje su iz drvenih sanduka vadili mišićavi mladići i omotavali oko pasa, a radoznali narod u strahu se sklanjao podalje, na bezbjedno odstojanje.
Uzbuđenje se uvlačilo u kosti svakog radoznalca koji nije odolio zidu smrti i motorima u kaci, što je ipak predstavljalo najveću vašarsku atrakciju. Ova tradicija i sada živi u Gradišci, a na vašar svake godine stižu modernije novotarije koje narod gleda sa čuđenjem i prepričava do sljedećeg vašara.
Radivoje Zarić, Gradiščanin, književnik i učitelj napisao je da na Malu Gospojinu i još dva dana poslije „U parku sve bruji od glasna razgovora i veselja. Pod šatrama udaraju tambure i bubnjevi, ječe harmonike, cvile violine, pište zurle, nadmeću se promukle pjevaljke. Za stolovima najviše seoskog svijeta. Pred njima pune zdjele pečenja i krigli piva. Užagrili očima u pjevaljku i slušaju pjesmu, medna roso đe si zimovala. Rijeka svijeta klizi kroz park. Umorne majke vuku djecu zamazanu od arnautske alve i licitarskih kolača. U ustima im pištaljke plehnatih orozova, gađaju prolaznike papirnatim lopticama, pucaju iz pištolja sa čepovima od pluta“.
Često se u prošlosti Gradiške, u vrijeme vašara, pazarnih dana ili drugih narodnih zborovanja pominju pehlivani, artisti i akrobate. Oni su hodali po žici ili konopcu razapetom između stubova ili većih zgrada, najčešće na mjestu bivše pijace ili njenoj blizini, što je iz današnje perspektive centar grada. Najpoznatiji među njima je bio Arif Tamburija, porijeklom iz (Bosanskog) Šamca, koji je hodao na konopcu održavajući ravnotežu pomoću dugačke motke, a ponekad i vozio bicikl na žici, što je u nevjerici pratilo mnogo naroda.
Ispričao nam je, jednom prilikom, Hikmet Hadžialagić pozivajući se na svjedočenje Sakiba Demirače, koji je često govorio i o junaku iz Like, atleti koji je takođe dolazio u Gradišu i zabavljao narod.
-Imao je toliku snagu da je trgao lance pred gledaocima ili bi legao na cestu pa bi onda kamion prešao preko njega. Stariji Gradiščani i sada prepričavaju njegove nastupe i programe koji su zapisani u knjigama o prošlosti Gradiške ali je teško zaključiti kako mu je bilo ime i iz kojeg je mjesta. Narod ga je jednostavno pamtio kao junaka iz Like i o njemu i njegovoj snazi raspredao nevjerovatne priče. Poznati pripovjedač Ćamil Sijarić zapisao je da se od davnina u Gradišci nije moglo slabo pjevati i loše svirati.
-Mogla je nekoga i Pešta da primi kao dobro grlo i dobru svirku a Gradiška ga odbaci. Odbačene je slala dublje u Bosnu, Banjaluku i Sarajevo jer što je za njih, nije za Gradišku. Ovdije se tražilo da se umire uz muziku i ako se nije moglo, onda se nije ni živjelo“, prepričava Hadžialagić stare običaje u rodnom gradu.
Pjesma o Gradiški
Kada je sa gramafonske ploče 1928. godine, koje su predstvavljale čudo, izum kojem se divio svijet, čuo pjesmu o Gradišci koju je otpjevao Boro Janjić i u kojoj se on pominje tadašnji načelnik Hakibeg Reufbegović fijakerom je otputovao u Šabac i popularnog pjevača doveo u Gradišku. Prema zapisima Vlade Miloševića, muzikologa iz Banjaluke u Gradišci je organizovana priredba, došlo je nekoliko hiljada ljudi pred kojima je, na velikoj sceni, Boro Janjić otpjevao pjesmu o Gradišci na obali Save.
