Njihovi alati su britva, električni brijači i razne mašinice za bradu i brkove i čitav spektar češljeva, mašinica a najvažniji od svih, osmijeh, dobra volja za mušterijine želje i sigurne, mirne a vrijedne ruke koje čuvaju stari zanat berberina. Stari zanat u Gradišci uz usluge frizerskog salona čuva Saša Paurača koga smo posjetili u njegovom salonu. Uspjeli smo da ugrabimo trenutak i da popričamo sa Sašom o zanatu koji lagano izumire ili možda bolje reći opstaje uz proširivanje usluga jer on, uz posao berberina, čije se usluge sve manje traže, i šiša muškarce u Gradišci.
Da bi opstali na tržištu ljudi se snalaze na razne načine pa proširuju spektar usluga, šišanje, šminkanje, pedikir, manikir… On se zaustavio na muškom šišanju i ima posla, ima stalne mušterije koje traže i usluge brijanja ali rijetko se za tu uslugu pojavljuju nova lica. Uglavnom oni koji vjeruju oštroj britvi i mirnoj ruci ovog frizera, berberina. Niti ima interesanata da se posao berberina nauči, niti bi se taj posao sada nekome isplatio zbog male zainteresovanosti.
Saša kaže, da jednom, dva puta sedmično, stalne mušterije ima na brijanju. Njegovi roditelji su kupili kuću blizu graničnog prelaza i ostavili mu u amanet posao i znanje. Sjetio se Mustafe Bašića od koga je njegova majka učila zanat i kupila kuću, ali i drugih frizera i berbera koje sugrađani pamte Emin, Lukić, Drago, Vida, Almasa i mnogi drugi. Njegova porodica u tom lokalu radi od 1989 godine. Brinu o glavama, brkovima i bradama svojih sugrađana. Zakazivanja termina od tada pa do današnjeg dana nema. Muškarci su mnogo manje zahtijevni nego žene, kaže Saša, i strpljivo sačekaju svoj red uz priču i druženje. Sjetio se Saša i raznih anegdota sa prijateljima kojima je, kad ih obrije i po glavi udarao pečat firme na potiljku pa se šišanje i brijanje završavalo i uz čašu gemišta i smijeh. Nekada ljudi dođu i sa svojim tužnim sudbinama pa i muku podijele na koju čovjek ne može da ostane ravnodušan, kao i u svakom drugom poslu. Ono što je najljepše jeste kad je mušterija zadovoljna i vraća se opet. Nekada se radilo sa toplim peškirima i mašinama, alat se malo izmijenio vremenom, britve se više ne oštre sad se koriste jednokratni žileti što je i više higijenski a i lakše. Berbernice kako se to nekada zvalo možda ponegdje i još uvijek, su oduvijek svjedočile jednom vremenu a odlazak kod berberina je bio statusni simbol. Više je to sad frizerski salon nego berbernica ali razlozi za dolazak muškaraca su i dalje tradicionalni.
„Osim što dolaze ovdje da se srede, mnogi navrate i da bi se ispričali, popili kafu, razgovarali o muzici, sportu, ženama i pobjegli od svakodnevnice“, zaključuje ovaj tih, vrijedan, nenametljiv čovjek.
R.Kalabić
