Starinska magaza Živke Rebić iz Vrbaške, ukrašena je svakojakim cvijećem koje ova penzionerka redovno održava, zalijeva i prihranjuje. Prethodno je drvenu magazu ofarbala, popravila krov i brvna. U magazi je, kaže, nekada živjela njena porodica, tu se skladištilo žito, meso, hrana…
„U magazi smo i spavali. Ko je, poslije Drugog svjetskog rata imao dobru magazu, smatrao se imućnim i bogatim. Sve je bilo spaljeno u ratu a narod je, još desetak pa čak dvadeset godina, poslije rata, živio u magazama. Tu smo spavali, hranili se, i bilo nam je lijepo,“ podsjeća Živka na davnašnja vremena. Iz tog perioda je i ova magaza kojoj je ona dala novi sjaj.
„Potrudila sam se da magazu uredim, obnovim, popravim, ofarbam… Ona nije zaslužila da je zapustim i da propada. Draga mi je jer je ona moja uspomena iz mladosti. Volim i cvijeće. Zato sam odlučila da svoju magazu okitim saksijama. Meni je to zadovoljstvo, volim je vidjeti tako uređenu, kao djevojku za udaju. Tako doživljavam svoju magazu,“ kaže Živka.
Interesovalo nas je, šta sada čuva u magazi. I šta kažu komšije, gosti, slučajni i sa namjerom. „Čuvam sve i svašta, ali je sve na svome mjestu, hoću reći da ništa nije razbacano. Alat, tačke, lonci i poklopci, burad za rakiju, staklene flaše, vreće žita… Magaza je objekat za sva vremena, tu nema vlage i buđi, kao u velikim kućama od cigle i betona,“ hvali Živka svoju drvenu magazu. O prolaznicima i gostima, koji su primijetili njen trud, ima jasan odgovor.
„Pitaju, da li je magaza na prodaju. Odgovor je, identičan, negativan, kao da mene pitaju, da li sam ja na udaju. Ne mogu se odvojiti od magaze, i kada bi je zlatom plaćali, a moji vozovi za udaju davno su prošli. Ne smatram da sam, po tom pitanju, bilo kome interesantna kao što je moja magaza, osim samoj sebi,“ šaljivo, po čemu je ovdje mnogi poznaju, odgovara Živka.
Milan Pilipović
