Dirljiva priča o staroj fotografiji: Djeca na školovanju u Beogradu (FOTO)
Više od 300 djece iz nekoliko lijevčanskih i potkozarskih sela opustošenih Drugim svjetskim ratom, otputovalo je 1949. godine na školovanje u Beograd, gdje se većina zaposlila, stekla porodice i ostala u ovom gradu. O tome svjedoči crno-bijela fotografija pronađena u ostavštini Bore Nježića, slikara iz Romanovaca koji je 1949. godine, zajedno sa vršnjacima, stigao u Beograd na izučavanje trgovačkog zanata.
Većina djevojčica i dječaka iz višečlanih porodica koji nisu imale uslova da ih školuju, pronašla je u glavnom gradu tadašnje Jugoslavije svoju sretnu zvijezdu.
Oni su u Beogradu prepoznali drugi zavičaj, tu se školovali, zaposlili, stekli porodice, postali ugledni u svojim sredinama ali rodni kraj pod slavnom Kozarom i na prostranoj lijevčanskoj ravnici, nisu zaboravili.
Među ovim dječacima na fotografiji je i slikar Boro Nježić iz Romanovaca koji se poslije trgovačkog zanata opredijelio se za svijet umjetnosti. On je 1964. godine diplomirao na Fakultetu primijenjenih umjetnosti u Beogradu, na odsjeku monumentalnog slikarstva. Zajedno sa fotografijom svojih roditelja, čuvao je i ovu, snimljenu nekoliko godina poslije rata – ispričala nam je Borina supruga Ljilja Nježić.
On je u velikom gradu pronašao svoj put u umjetnosti, u srži kamena, gdje je prepoznao sebe, ljude i krajeve, tjeran nostalgijom zbog ranjenog djetinjstva. I drugi, koje je zadesila ista životna sudbina, većina bez roditelja, poginulih u ratu ili umorenih u logorima, takođe su, poslije školovanja ostali u Beogradu.
– Oni su se redovno sastajali, posljednjeg četvrtka u mjesecu i prepričavali mnoge događaje, dane i godine, a ponajviše vrijeme svoga dolaska u Beograd. U početku ih je na tim susretima bilo mnogo a poslije, kako su godine prolazile, bivalo sve manje. Ipak, njihova zvijezda još nije ugašena jer i sada, nekoliko najupornijih čuvara uspomena, dolazi na ove susrete – ispričala nam je Ljilja Nježić.
O fotografiji na kojoj su djeca sa vaspitačima ispred Skupštine tadašnje SFRJ i okolnostima koje su ih tamo dovele, mnoge pojedinosti razjasnila nam je Ana Kelečević, djevojački Vučetić, iz Mrčevaca kod Laktaša.
– Na ovoj fotografiji poznajem većinu. To su djeca iz Mrčevaca, Maglajana, Kosijerova, Vakufa, Petrovog sela, Lilića, Kukulja pa onda Romanovaca, Turjaka, Grbavaca, Vilusa… Njih je počev od 1949. godine, kada je odlazak bio najmasovniji, u Beograd odveo Đuro Vučetić iz Mrčevaca, ugledan i uticajan čovjek iz našeg kraja koji se borio da pomogne djeci, svojim malim zemljacima – svjedočila nam je Ana Kelečević.
– Đuro je inicirao i organizovao odlazak djece, većinom poslije završetka četvrtog razreda. Smještao ih je u domove, u porodice i kojekuda i sve upisivao u trgovačku školu. Za to zanimanje bila je potreba i on je za njih nalazio zaposlenje. Neki su se dalje školovali jer su bili zbrinuti, poslije tog prvog koraka velikog dobrotvora i dobrog čovjeka kojeg treba pominjati jer je to zaslužio – zabilježili smo svjedočenje Ane Kelečević, kao i njeno sjećanje na mnoge koji su prigrabili pruženu Đurinu ruku i zakoračili u bolji i sretniji život.
– Otišli su tada u Beograd Dušan, David, Desa i Danica Vučetić iz Mrčevaca, Slavko i Rajko Zec iz Maglajana, nekoliko djece iz porodice Trivić iz Aleksandrovca, Kelečevići iz Turjaka, Topići iz Kosijerova, Vuka, Ljuba, Mira i Dana Milanović iz Vakufa, Sajići iz Karajzovaca, Paspalji iz Vakufa, Makići iz Seferovaca i Dragan Marić iz Vakufa.
– Poneko se, tjeran nostalgijom, ko je imao gdje i kome, vratio. Među povratnicima je Smilja Dodik iz Mrčevaca te još nekoliko djevojčica – rekla je Ana, čije sjećanje na ove događaje osvjetljava ulogu Đure Vučetića, njegovu pomoć siromašnoj djeci iz Lijevča i Potkozarja. Reljef sa njegovim likom postavljen je, prije nekoliko godina, u Gradišci, a na inicijativu istoričara Bojana Vujičića, direktora Zavičajnog muzeja Gradiška.
Milan Pilipović
