Fotografisanje pored okićenog bora u Domu za stare osobe u Gradišci, na kojem sve praznično svjetluca i treperi, za Elizabetu Čajkunić (84), penzionerku iz Kutine, koja je ovdje pronašla ugodan kutak za treće životno doba, predstavlja poseban ugođaj. Svečarski dani, naročito katolički Božić, 25. decembra, bude njene uspomene, sjećanje na djetinjstvo koje je provela u okolini Virovitice, u Podravini.
Elizabeta sjetno priča o životu i odrastanju u tom mjestu, gdje se oduvijek slavio Božić, najradosniji hrišćanski praznik. Naviru sjećanja i uspomene, smjenjuju se slike i doživljaji koje prepričava.
„Rođena sam u pravoj kršćanskoj porodici. Ja sam porijeklom Mađarica. Moji roditelji su Mađari. Živjeli su u Podravini, blizu Virovitice. Tamo sam rođena i krštena. Kasnije sam se preselila kod maminih roditelja u selo Malu Čerišnjevicu. To je isto u Podravini.“
Svaki Božić, bez obzira na to da li u rodnom kraju, Kutini, Njemačkoj, gdje je godinama bila na radu sa suprugom Franjom, ili sada u Gradišci, za Elizabetu je najsrećniji porodični praznik.
Svaka godina i svaki Božić duboko su urezani u njeno pamćenje, ali uspomene iz Podravine, na te dane kada je bila dijete, za nju su sasvim svježe.
„Na Badnji dan, pred Božić, kitili smo bor, svako od nas djece, ali i starijih, imao je šta pokazati. Razgovarali smo o Božiću, koji smo uvijek slavili u sreći i veselju. Božić smo cijele godine čekali i Božiću se veselili. Ne kaže se uzalud da je Božić najsrećniji dan u godini“, prepričava Elizabeta običaje povodom velike svetkovine kojoj prethodi Badnje veče.
„U sreći i veselju, nekako uzvišenih osjećanja, dočekivali smo badnju noć. Slavili smo, pjevali. Nije bilo, u to vrijeme, kada sam bila dijete, ni struje, a kamoli televizora. Išli smo u crkvu u grupama. Slušali smo priče kako je Marija Isusa ponijela, kako se krstio na rijeci Jordan, čitali smo Bibliju.“
Običaj unošenja slame u kuću takođe je dio božićnog rituala, na Badnji dan, koji Elizabeta prepričava, kao lijepe uspomene i sjećanje na veliki praznik.
„Na stolu su bila dva stolnjaka, ispod kojih smo stavljali slamu. Neko je stavljao slamu ispod stola. Ta slama ima simboličan značaj, jer ona nas približava Isusu koji je rođen u slami.“
Šta je bilo na božićnjoj trpezi, kako je ona izgledala, pitali smo.
„Pripremali smo hranu, malo više vrsta nego drugim danima. Bilo je najviše svinjskog i pilećeg mesa. Imali smo i peradi koju smo hranili za Božić, da nam bude što puniji sto sa hranom. Kolače smo pekli, majka je pripremala, a mi, djeca, pomagali. Probali smo i tijesto, slatko i sočno kao i pečeni kolači. Sve nam je bilo ukusno. Bilo je i pića. Nije to bilo izobilje, ali dovoljno da budemo srećni.“
Kako ste se oblačili, pripremali za prvu jutarnju molitvu u crkvi, na Božić, pitali smo Elizabetu.
„Svečano smo se oblačili, mada nismo mnogo imali, ali smo čuvali garderobu za tu priliku, za odlazak u crkvu, rano ujutro na Božić. Zornica, jutarnja molitva, kod nas katolika ima posebnu draž i ljepotu, to je osjećaj slavlja i pripadnosti svojoj crkvi“, pamti naša sagovornica običaje povodom Božića i dodaje:
„Na putu do crkve i nazad jedni drugima smo čestitali Božić. Nama su čestitali pravoslavci i ostali narodi kojih je bilo u selu. Oni su imali svoju crkvu, i njima smo uzvraćali čestitkama 7. januara. Govorili smo, jedan je Bog i neka podari svima život u slozi i razumijevanju.“
Slavlje Božića, kaže Elizabeta, dirljivo je zbog osjećaja da nekome pripadamo, onom svemoćnom, a nevidljivom. A vjerujemo u njega. To je neka unutrašnja radost, koja se ne može izreći.
„Unuka će doći po mene, kako bismo u porodičnom krugu Božić proslavili svi zajedno. Imam sina Slavka, kćerke Željku i Marijanu, unuke, čak i praunuka. Oni su moja božićna radost i sreća. Imala sam dva braka, od prvog supruga Milana sam se davno razvela, a drugi suprug Franjo umro je u 53. godini, kada smo radili u Njemačkoj. Od tada sama upravljam svojim životnim brodom. Nada i vjera žive u meni, daju mi snagu“, ispričala nam je 84-godišnja Elizabeta Čajkunić u iščekivanju velikog praznika.
Boravak u Gradišci
Elizabeta se jesenas doselila u Gradišku, grad na Savi, u kojem prethodno nikada nije bila, niti koga poznavala. Ovdje se, kaže, odlično snašla, a domaćini su je srdačno prihvatili.
„Osjetila sam da ne mogu više sama, da mi je potrebna pomoć, smještaj u ustanovi koja je u skladu sa mojim potrebama. Ovaj dom, koji u svom imenu ima riječ rezidencija, postao je moja druga kuća, a Gradiška moj grad“, objasnila nam je Elizabeta okolnosti dolaska u Gradišku i uslove boravka u novoj sredini.
Nezavisne / Milan Pilipović
