Ni trideset godina nakon 1. maja 1995. godine sjećanja ne blijede na agresiju hrvatskih oružanih snaga pod kodnim nazivom „Bljesak“, na srpsku oblast Zapadna Slavonija koja je bila u sastavu Republike Srpske Krajine. 16.000 pripadnika hrvatskih oružanih snaga napalo je 15.000 golorukih Srba koji su bili pod zaštitom Ujedinjenih nacija.
„Sjećam se da je padala kiša koju ja nikada neću zaboraviti. Bila je to olujna kiša metaka i smrti i ona je obilježila cijeli moj život. Ja sam tad izgubila svog brata, on je tada stradao i punih 25 godina moja majka je tražila njegove ostatke“, rekla je Bojana Đuričić, izbjeglo lice iz Zapadne Slavonije, koja je svoj život nastavila u Gradišci, u Republici Srpskoj. Ona je dodala da su ona i njena majka pronašle ostatke brata, sina i da su pronašle mir uprkos bolu.
Etničko čišćenje Srba iz Hrvatske je počelo još 1991. godine kada su Srbi ubijani ili protjerivani iz 36 srpskih sela Požeške kotline u zapadnoj Slavoniji među kojima je i selo Šnjegavić u kome je rođena i odrasla Milena Božić.
„Moja porodica je stradala 1991. godine. Prema pričanju komšija, očevidaca majku su mi ubili na kućnom pragu, a oca su mučili u kupatilu i zaklali. Nema na koja vrata nisam pokucala i tražila pomoć ali sam samo nailazila na odbijenice. To stalno stoji na istom mjestu i ja i danas nisam sahranila svoje roditelje“, ističe Milena.
Za ratne zločine u Zapadnoj Slavoniji od 1991. do 1995. godine niko nije odgovarao, iako se zna ko su bili zločinci.
„Već 1991. godine dogodili su se ratni zločini za koje ni danas niko nije odgovarao. Na prostoru opštine Daruvar, selu Kip i gradu Daruvar, Merčepova grupa je u okviru regularne hrvatske policije došla prvo u selo Kip i odvela 18 mještana do obližnjeg Marinog sela gdje ih je pogubila na svirep način. Kasnije su, u samom gradu Daruvaru, pripadnici Zbora narodne garde ušli u kuću porodice Radanović i ubili oca, majku i dvoje djece od 5 i 7 godine“ istakao je Krsta Žarković, predsjednik Udruženja Srba protjeranih iz Zapadne Slavonije i dodao da zločine u Pakračkoj dolini niko nije odgovarao dok je za zločin u Daruvaru jedna osoba kratko bila u zatvoru, a danas je priznati građanin grada Daruvara.
Tokom decembra 1991. godine, 68.000 Srba je protjerano iz Grubišinog polja, Daruvara, Podravske Slatine, Voćina i djelom iz Pakraca koji su se rasuli po cijelom svijetu, ali se dio nastanio i u Okučanima da bi 1. maja 1995. morali pobjeći u Republiku Srpsku.
Prvog maja 1995 godine dogodio se pogrom srpskog naroda iz Zapadne Slavonije. U vrijeme kada je ova oblast bila pod zaštitom UN poginule su 263 osobe srpske nacionalnosti, od kojih 107 civila, među kojima 43 žene i 12 djece. Protjerano je 15.000 Srba, a most na Savi kod Gradiške, za njih je predstavljao spasenje.
„Za nas Slavonce taj prvi maj je bio prava krvava bajka. Bio je to završetak stremljenja Hrvata da se konačno riješe srpskog življa sa prostora Republike Hrvatske. Tog maja je bilo strašno, mi smo imali viziju šta bi se moglo desiti, ali to se odigralo u tako kratkom vremenu da sav narod nije mogao izbjeći. Strašno je bilo bombardovanje aviona i artiljerije po izbjegličkoj koloni od Okučana do Gradiške. U Prašniku se najviše stradalo, bilo je strašno“, rekao je Mile Ljubičić i dodao da je most na Savi za Slavonce bio most spasa.
Važnu ulogu za Srbe iz Slavonije, u ratu i poratnim godinama ima Gradiška u Republici Srpskoj. Mnogi su u Gradišci prepoznali novu sredinu i tu se skućili.
„Gradiška je tog 1. maja 1995. godine otvorila vrata i srce za sve one koji su bili žrtve egzodusa koji je nepojmljiv u 21 vijeku. Prva stanica tim ljudima, zbog vjere, narodnosti i pripadnosti, bila je pravoslavna crkva koja im je pružila utjehu i uputila ih prvenstveno u sportske dvorane osnovnih škola kako bi im bio omogućen privremeni smještaj“, rekao je Zoran Adžić, gradonačelnik Gradiške i dodao da je Gradiška učinili sve kako bi pomogla Srbima iz Zapadne Slavonije da u Gradišci stvore svoja nova ognjišta.
G.Vlainić
