Pet sestara, Vesna, Brana, Ranka, Bogdana i Slobodanka, djevojačkog prezimena Vujinović iz Romanovaca kod Gradiške, čuvaju tradiciju svojih roditelja, Dušanke i Slobodana, koji su slavili Svetog Jovana Zlatoustog, najčuvenijeg propovjednika u istoriji crkve te važnog reformatora i podvižnika, koji se slavi 26. novembra. Poslije njihove smrti, kćerke sa svojim porodicama nastavile su krsno slavlje i nisu dopustile da se ugasi roditeljska slavska svijeća.
Ova priča, nastala pored slavskog hljeba i koljiva u Romanovcima budi toplo i sjetno, domaćinsko u nama, kažu uglas sestre, čuvari duge porodične tradicije. Starinsko, zmijanjsko patrijarhalno vaspitanje, sa obronaka Zmijanja u blizini Sitnice, odakle potiču lijevčanski Vujinovići, uticalo je na opredjeljenje sestara da čuvaju tekovinu predaka.
“Sveti Jovan Zlatousti, razlog je da svake godine okupimo svoje porodice, djecu i unučad, da se uz plamu svijeće podsjetimo roditeljskog lika, da zablagodare Bogu kroz njegovog svetitelja za sve što imamo,” kaže Ranka Šeatović, profesor srpskog jezika i književnosti.
Sestre su u početku, nakon smrti roditelja, slavu obilježavale redovno, u porodičnom domu u Romanovcima, a potom je domaćinstvo slave preuzele svaka, ponaosob, u svome domu. Ove godine je domaćin najmlađa, Vesna Bajuk, sa suprugom Stolom, u Mašićima u srcu Lijevča. Na slavu je iz Maglajana stigla i najstarija Brana, čuvena kuvarica i domaćica, koja je radni vijek provela u “Metalu”, udana za Spasu Bojanića, vozača u penziji. Ranka Šeatović iz Nove Topole, došla je na slavu sa suprugom Milom, profesorom porijeklom iz Slavonije. Ranka podsjeća na gest, kojim se ponosi. Ona je, u ime svih sestra, crkvi u lužanskim Romanovcima poklonila pokrovce za bogosluženje, za uspomenu na roditelje koji, kako kaže, u sjeni hrama Svete Petke čekaju glas Arhangelske trube. Bogdana Vujinović Gligorić, je profesor Univerziteta, doktor ekonomskih nauka, zagledana i u Jovana Zlatoustog, ali i u Svetog Nikolu, budući da njena dobročinstva nikada i ne prestaju. Bez obzira na visoku akademsku karijeru, profesorica Bogdana odaje asketski utisak, gotovo monaški koji uvijek potvrđuje izreku, “dobar čovjek što govori inom, svagda svojim potvrđuje činom.”
Slobodanka Lakić iz Maglajana, krsnoj slavi se raduje kao u djetinjstvu, kada su roditelji slavili. Došla je da čuje Očenaš i udahne miris tamjana. Sestre sa porodicama sabrane su i ove godine, da uznesu svoje molitve, za pokoj duša roditelja, za sreću i napredak potomaka.
Krsna slava
Teolog Dario Drinić smatra da krsna slava “potvrđuje upravo onu istinu, da je porodica Crkva u malom.” Kroz porodično okupljanje, dakle u zajednici, sabrani oko onih istih darova koje vidimo i u Svetoj Liturgiji, hljebu i vinu, mi u kontekstu slave postajemo zajedničari u Hristu, kroz njegovog svetitelja, ali bivamo i utvrđeniji u dubokoj vezi sa generacijama nasih usnulih predaka, koji su, kao i mi danas slavili svoga svetitelja zaštitnika.
“Slava je svakako svoju punu formu dostigla u vremenu turkokratije, kada je liturgijska crkvenost bila svedena na minimum, pa se kroz obred slave nazire sve ono što vidimo u crkvi, domaćina kao sveštenika, čitače slave kao pojce, obred, hljeb i vino kao sliku tijela i Krvi Hristove… Ovaj primjer iz Romanovaca, gdje pet sestara kroz slavu čuva uspomenu na roditelje ima i tu izraženiju komponentu, toplu i domaćinsku, koja oplemenjuje sve, pa i našu divnu narodnu tradiciju,” kaže Drinić.
Milan Pilipović
