Kada nam je o Borislavu Popoviću, učitelju, glumcu i operskom reditelju, sa kojim je u Drugom svjetskom ratu, u opustošenim i poharanim Podgradcima pod Kozarom, proveo djetinjstvo, ispričao čuveni ljekar Milutin Vučkovac, rođena je ideja za dokumentarni film “Sava sa zvukom opera”. U tom filmu, nedavno premijerno prikazanom u Gradišci, o Popoviću su govorile i njegove kolege, saradnici i prijatelji. Ni danas, a osamdeset godina je prošlo, rekao je doktor Vučkovac, ne mogu razumjeti, ni shvatiti, kako se to u bosonogom dječaku, sa kojim sam u šumi trčao da iz blizine vidimo njemačke avione kako bombarduju naša sela, probudi talenat za operu.
“Ta vrsta umjetnosti, nama je bila daleka, kao svjetlosna godina,” govorio je Milutin Vučkovac, nekoliko mjeseci prije smrti koja ga je zadesila 26. marta 2021. godine. Borislav Popović je umro 6. februara 2009. godine. Bili su vršnjaci, rođeni koju godinu prije Drugog svjetskog rata a dorasli za školu, iste godine kada je su Nijemci i ustaše opasali obruč oko Kozare. Popovićevo rodno selo Donji Podgradci, gdje je često dolazio iz Beograda, zasadio šljivik i svake godine pekao rakiju, čuva uspomenu na ovog glumca i reditelja, koji je najdublji pečat ostavio u Operi Narodnog pozorišta u Beogradu. Postavio je na scenu sedamdeset djela, među kojima su „Travijata“, „Karmen“, „Seviljski berberin“, „Trubadur“, „Otelo“, „Moć sudbine“, „Čarobna frula“, „Figarova ženidba“, „Boemi“, „Toska“…Nakon izvredbe “Travijate” Stana Đurić Klajn je u “Politici” 27. maja 1980. godine napisala:
“Decentna režija Borislava Popovića, shvatajući Verdijevu muziku kao neprolaznu vrijednost, nije ništa prepuštala slučaju, te su tako pojedine uloge adekvatno profilisane, a scene ansambla djelovale uigrano i skladno…” U matičnoj kući, beogradskom Narodnom pozorištu, bio je direktor Opere od 1980. do 1983. godine a 1994. godine osnovao Operski studio, gdje se bavio pedagoškim radom.Nakon njegove smrti, ovaj studio ponio je naziv “Borislav Popović”. Radmila Smiljanić, prvakinja Beogradske opere, godinama je sa Popovićem sarađivala. Dugo su se poznavali. Bili su bliski. Porodično. Radmilin otac Branko Smiljanić, bio je Borin profesor u banjalučkoj Učiteljskoj školi.
“Kada se približio kraj školovanja, tata je kod njega prepoznao izuzetan muzički talenat. Kada ga je upitao, šta planira, Borislav je odgovorio, da će ići u neko selo, po državnom rasporedu, da radi u školi. E nećeš, Boga mi, ti treba da se dalje školuješ, nisi ti za seoskog uču, rekao mu je moj otac, i Bora ga je poslušao,” ispričala je Radmila Smiljanić. Poslije kraćeg rada u školi, on je upisao glumačku akademiju u Beogradu a poslije diplomiranja, dvije sezone bio angažovan u Narodnom pozorištu u Mostaru.
Želji da se u potpunosti posveti muzici i operi, nije odolio. U Beogradu je kasnije završio i Muzičku akademiju, zavolio operu i toj umjetnosti se u potpunosti posvetio. Prošao je put od inspicijenta do reditelja i direktora. Ivana Dragutinović Maričić, naslijedila je Popovića na mjestu reditelja Opere. Bila je njegov blizak saradnik. Poštovala je njegov šaljiv, ćopićevski duh.
“Kada god se sretnemo, uvijek se ljubazno javim. Dobar dan, Boro, kako ste. On kaže, odlično. I, doda, da Vas naučim. Kada Vas neko pita, kako ste, uvijek kažite, odlično. Onima koji vas vole, njima će biti drago, a onima koji vas ne vole, njima će biti krivo što ste odlično,” ispričala nam je Ivana. Za Boru, kako su ga kolege oslovljavale, nije bilo prepreka u poslu kojem je bio posvećen svim svojim bićem.
“Kada zakažu glumci i pjevači, on je zauzimao njihovo mjesto. Jednom prilikom je, neplanirano, odmijenio tri glumca, u njihovim malim ulogama, ali bez kojih predstava nije mogla da počne. Nikada nije toliko radio na ličnom autoritetu, koliko za druge i za pozorište,” smatra Ivana Dragutinović Maričić. Njena koleginica, takođe Banjalučanka Nataša Jović Trivić, mecosopran i prvakinja
Opere Narodnog pozorišta u Beogradu, sarađivala je sa Popovićem.
“Imala sam sreću, da tokom školovanja sretnem vrhunske profesionalce i umjetnike od kojih sam učila. Jedan od njih je dragi Boro Popović koji me, u drugoj godini studija angažovao za predstavu “Čarobna frula,” ispričala je Nataša podsjetivši na njegovu izuzetnu glumačku darovitost.
“Umio je sve pokazati, kako se otvoriti prema publici, kako se postaviti prema partneru, iznijeti ulogu, kakav pokret napraviti, da se glas čuje. Od njega smo učili a da toga nismo bili ni svjesni,” iznosi Nataša Jović Trivić, sjećanje na Borislava Popovića. Dragan Stevović, direktor Muzeja Narodnog pozorišta u Beogradu, opisao ga je kao specifično dobrog čoveka.
“On je nesebično volio da pomogne. Bio je dobrodušan i darežljiv prema svakome ko želi da stiče znanje. Zato, Opera Narodnog pozorišta živo čuva sjećanje na maestra Borislava Popovića, prije svega zbog predstava kojima se naša kuća ponosi” rekao je Stevović. Borine predstave su među najdugovječnijim u istoriji Opere Narodnog pozorišta u Beogradu. To je “Seviljski berberin” iz 1978. godine, kojeg je on režirao i koji je i sada na repertoaru. Svakako je tu i njegova “Travijata” iz 1980. godine. Borislav Popović, dobitnik je najviših društvenih priznanja u Beogradu i Srbiji. Bio je čest gost operskih kuća u Novom Sadu, Ljubljani, Sarajevu, Skoplju, a u Operi “Ivan Zajc” u Rijeci dve godine (1987. i 1988.) bio je direktor.
Operske probe
Vrlo je zanimljivo da kod njega, ispričala je Nataša Jović Trivić, nikada niko nije kasnio na probe. On nije vikao, ljutio se, nije kritikovao, nego je to činio nenametljivo, u svom stilu. Predložio je, ko zakasni, plaća kafu svima. I niko nije kasnio. Devedesetih godina, trebalo je bogatstvo za kafu za cijelom operskom ansamblu. Sitnim cakama učio nas je velikim stvarima.
Rakija
U kancelariji Operskog studija, poslije Borinog odlaska uselila sam neke savoje note i knjige, sjeća se Ivana Dragutinović Maričić. Ulazi neko od starijih pjevača, da vidi, šta je sada tu, zaviruje, pa kaže, aha, da, ovdje Operski studio. Lijepo. A ima li neka rakija. Kažem, ima gore na četvrtom spratu, možemo da odemo do kluba, ako je do rakije. Aaa, mala, ti ne znaš, pa Bora Popović je uvijek imao rakiju, i to iz onih svojih krajeva, ispod Kozare, koju je sam peko’.
Milan Pilipović
