Kada je ispisala svoju životnu priču obilježenu ratom, izbjeglištvom, masovnim stradanjima, smrću najbližih, ilegalnim prelascima državnih granica, tumaranjem u nepoznatom svijetu daleko od rodne Zenice u BiH, Nada Golić, informatičar po struci, postala je ugledan pisac u Holandiji. Njene knjige „Priče iz moje bašte”, „Život je u nadanju”, „Ogledalo moje duše”, a nedavno i roman „Dnevnik moje majke”, na srpskom i holandskom jeziku, postale su veoma popularne. Književni izdavači u Nadinoj novoj domovini, prepoznali su stotine stranica životne ispovjesti kao vrijedno štivo. Nada nije imala namjeru da svoj život u teškom vremenu, smjesti među korice knjiga. Ipak, sudbina je drugačije odredila. Tako je izbjeglica iz BiH na prečac postala književnica u Holandiji. O Nadi, koja je 1993. godine napustila Zenicu i poslije nekoliko mjeseci se nastanila u holandskom gradu Mastrihtu, novinari u zemlji cvijeća napisali su mnogo reportaža, intervjua i drugih članaka.
Njene knjige su na istaknutim mjestima u izlozima knjižara i bibliotekama. Nadina poezija i proza, kao odsjaj duše u nemirnom svijetu i oka u okeanu, prevedena je na nekoliko jezika. Bivša radnica željezare u rudarskom gradu na rijeci Bosni, neočekivano je opisujući razaranja gradova a i ljudskih duša, glad, beznađe i izbjeglištvo, stekla velike simpatije, prvo kolega na poslu, kojima je često pričala o tome, a poslije i čitalaca.
„Zašto ne napišeš sve što si doživjela. To bi moglo biti zanimljivo i drugim ljudima, podsticali su me kolege i prijatelji, Holanđani”, podsjeća Nada na prelomne trenutke i događaje koji su je opredijelili da piše.
Najupornija u tome bila je njena prijateljica Noela Alberts.
Sa njom je Nada često razgovarala o svome životu, iskušenjima, izbjeglištvu…
„Ona je uvijek govorila da sam svojim iskustvom, uticajima, mijenjala njen, ali i živote drugih iz svog okruženja”, kaže Golićeva.
Jedan trenutak, riječi sažaljenja i ohrabrenja kolega uticali su na nju da piše bez uljepšavanja ili prećutkivanja, iskreno i sa mnogo emocija, baš onako kako je vidjela, shvatila i doživjela rat u svome kraju, u BiH, u SFRJ, državi koju je voljela pa izgubila. Ispisivala je stranice, detaljno opisivala događaje, sjećanje na grad u kojem je rođena, na prijatelje u miru i ratu, traganje za dalekim i slobodnim mjestom u svijetu, gdje se ne puca iz oružja i živi bez stresa, bez straha za porodicu i za sebe… Tako je nastala prva knjiga „Život je u nadanju”. Nada kaže da su to njena razmišljanja, stavovi, pogledi na život i svijet uokviren nevidljivim, ali jasnim nitima tokom njenih 30 godina u Holandiji.
„Počela sam kopati po sjećanjima i odslikavati ih na papiru. Sjećanje je bilo drugo ime za hrabrost, jer moja sjećanja nisu lijepa. Ipak, nekoliko stotina stranica izašlo je iz mene, a tri izdavačke kuće, kojima sam dostavila rukopis prve knjige, ponudile su ugovor i saradnju. Nova stranica moga života otvorena je, tako, 2016. godine”, objašnjava Golićeva sudbonosnu godinu i događaj, kada je otvorila vrata novog svijeta literature. Prvu kao i naredne knjige, ispričala nam je u Novoj Topoli, gdje je povodom Uskrsa došla u posjetu majci Mariji, zapravo je sročio život. Ona je samo zapisivala, obično noću, sljedeći svoj instinkt i zamršene puteve kojim se probijala, bježeći od rata. Njena priča je potresna, a sjećanja svježa. Teško je, iz svega razaznati šta je knjiga, a šta život. Zapravo, sve je jedno, isto, zajedničko, toliko ispleteno da ne vredi ni tražiti razliku između knjige i života.
„Mene svaka priča vraća na početak, na ratno vrijeme u Zenici, na moju kućnu adresu, u Ulici Mehmeda Ćurkovića 8a. Tu sam stekla prve spoznaje o životu, o slobodi i ljudima. Tu sam provela srećnu mladost, zajedno sa bratom Mladenkom, koji takođe živi u Holandiji, u Amsterdamu, majkom Marijom, ocem Borom…”
Preko Vareša, Pala, Sokoca i Novog Sada, 1993. godine dospjela je u Holandiju. Njeno putovanje od Zenice do Amsterdama trajalo je mjesec i pet dana. Prvo je iz BiH prešla u Srbiju, zatim preko Mađarske, Češke i Nemačke došla u Holandiju.
„Koristila sam lažne dokumente. U Zenici sam bila muslimanka, u Varešu Hrvatica, a na Palama Srpkinja”, priča Golićeva.
Ostavila je sve, fotografije, uspomene, stan… Nije me interesovalo, pojašnjava, na koju stranu svijeta ću krenuti, „jedino je bilo važno što dalje od rata, granata, od užasnih prizora i neopisive ljudske patnje”. Poslije šest premještaja u izbjegličkim centrima u Holandiji, a nakon osam mjeseci dobila je status azilanta, a uz to stan i posao.
„Tamo sam počela učiti jezik, upoznavati ljude radeći u velikom preduzeću koje se bavi osiguranjima i penzijama”, objašnjava naša sagovornica.
Dolaskom u Holandiju, kaže, nije pristala da bude bledi dio mase.
„Nada na mom maternjem jeziku, objasnila sam prijateljima, ima značenje vere u bolje sutra. Nada i nadanje me drže u životu i daju mi snagu”, priča Nada pokazujući nam nedavno objavljeni roman „Dnevnik moje majke”. U pogovoru profesor Dario Gvozden napisao je: „Borba između ljubavi i grijeha ispunila je stranice ovog romana i učinila da one postanu natopljene iskrenom ljudskom emocijom i nasušnom potrebom da nam grijesi budu oprošteni.”
Izvini, dušo, za igračke nema mjesta
Na početku rata u BiH Nada je imala 34 godine, bila je samohrana majka dječaka od 10 godina. Vjerovala je da će rat prestati, ali se to nije dogodilo. U tom iščekivanju prošla je prva godina.
„Nakon eksplozija pored kućnog prozora, kojeg su polupali geleri, odlučila sam otići, bilo kuda, odmah, bilo kako… Najnužnije stvari stavila sam u dvije male tašne. I krenula”, prisjeća se Nada. Sa sinom, Danijelom Morićem, krenula je u nepoznato, ali odlučna da stigne u bolji svijet od onog koji je zadesio njen grad. „Sin me pitao da li može ponjeti neke svoje igračke. I autić, dragi poklon deda Bore. Nažalost, morala sam mu reći, ne. Izvini, dušo, za igračke nemamo mjesta”, sjeća sa Nada.
