Osam sati do blagoslova – moj put ka Časnom pojasu Presvete Bogorodice

Kada sam prvi put čula da u Beograd stiže Časni pojas Presvete Bogorodice, nisam ni pomišljala da ću otići da mu se poklonim. Obaveze su se nizale jedna za drugom, posao nije ostavljao mnogo prostora za odsustvo, a put i višečasovno čekanje činili su se kao nešto što jednostavno neću moći uskladiti. Što sam više slušala svjedočanstva ljudi i gledala rijeke vjernika koje su se slivale ka Hramu Svetog Save, to je ta želja postajala jača. Ni sama ne znam u kom trenutku je prerasla u čvrstu odluku da moram otići. A onda su se stvari počele čudesno slagati. Dobila sam slobodan dan onda kada mi je bio najpotrebniji, a umjesto autobusom, krenuli smo automobilom. Tek kasnije sam shvatila da ništa od toga nije bilo slučajno.

Kada smo stigli do Hrama Svetog Save, dočekao nas je još jedan znak koji sam doživjela kao blagoslov. Parking mjesto pojavilo se bukvalno ispred samog hrama. U moru automobila i ljudi, mjesto nas je čekalo kao da je bilo pripremljeno baš za nas. Pogledali smo se i nasmijali.

Stali smo u dugu kolonu zajedno sa rijekom vjernika koja je iščekivala poklonjenje  velikoj svetinji sa Hilandara, Časnom pojasu Presvete Bogorodice.

U početku se kolona polako pomjerala. Red se kretao ravnomjerno, ljudi su tiho razgovarali, a atmosfera je bila mirna i ugodna. Iako nas je čekalo dugo stajanje, nismo žurili. Svi smo koračali ka istom cilju. Međutim, kako smo se približavali hramu, sve se mijenjalo. Kolona je postajala sve gušća, ljudi je bilo sve više, a prostor sve uži. Gužva je rasla iz minuta u minut. Koraci su postajali sve sitniji, a čekanje sve duže. Ono što je na početku djelovalo kao lagan hod, pretvorilo se u sporo napredovanje u kome smo ponekad za sat vremena prelazili tek nekoliko metara. Vrata hrama bila su pred nama, naizgled nadohvat ruke, ali svaki novi korak do njih tražio je sve više strpljenja. Tada je počelo naše hodočašće u mjestu.

Sto metara do vrata hrama prelazili smo skoro šest sati. Korak po korak. Malo po malo. Jedni uz druge.

Isprva je bilo nesnosno vruće. Vazduh je stajao. Sunce je nemilosrdno pržilo. U pojedinim trenucima činilo se da nema snage za još jedan korak. A onda bi naišao lagan povjetarac, dotakao lica umornih ljudi i kao da bi svima ulio novu snagu.

Vrata hrama bila su tako blizu. I tako daleko.

Dok smo stajali, slušali smo priče drugih ljudi. Neki su čekali dvanaest sati. Neki su, nadomak cilja, morali odustati jer su ih čekale obaveze koje nisu mogli pomjeriti. Gledala sam njihova lica i divila se njihovoj žrtvi. Posebno me dirnuo prizor djece. Bilo ih je mnogo. Roditelji su ih nosili u naručju, vozili u kolicima, hrabrili kada bi postali nestrpljivi. Još više su me zadivili oni u poznim godinama – bake i djedovi koji su, oslanjajući se na štapove i jedni na druge, strpljivo stajali i čekali svoj trenutak.

Kako su časovi prolazili, mnogima je pozlilo. Vidjeli smo ljude koji su tražili malo vode, malo hlada, malo snage. A onda, nakon silne žege, nebo se naglo zatamnilo i počeo je pljusak.

Kao da su se sva godišnja doba smijenila u jednom danu. Sunce, vrućina, vjetar, kiša.

Kako smo se približavali svetinji, počela sam razmišljati o trakici koju su mnogi dobijali nakon poklonjenja. Nisam je željela kao suvenir, već kao blagoslov i uspomenu na taj dan. A onda, nadomak cilja, stigla je vijest: „Nestalo je trakica.“

Priznajem, rastužila sam se. Nakon svih tih sati, nakon puta, čekanja i molitve, srce mi je na trenutak potonulo. Ali sveštenici su strpljivo govorili: „Dajte brojanicu, krstić, ikonu… prislonićemo na Časni pojas.“

Neki su negodovali što nema trakica. A onda se jedan sveštenik okrenuo i mirno rekao: „Biće.“ Samo jedna riječ, biće.

I zaista, desetak minuta kasnije stigle su nove trakice. Radosti nije bilo kraja.

Poslije osam sati čekanja, umora, sunca, kiše, gužve i iskušenja, stajala sam pred malenim kivotom u kome se nalazio Časni pojas Presvete Bogorodice. Trenutak je trajao svega nekoliko sekundi. A ipak, kao da je stao čitav dan.

Prekrstila sam se. Prišla. Cjelivala svetinju. I sve je odjednom utihnulo. Nestali su umor, bol u nogama, vrućina, kiša i časovi provedeni u redu. Ostali su samo mir, zahvalnost i osjećaj da sam dobila mnogo više nego što sam došla da tražim. Tog dana nisam pronašla samo Časni pojas. Pronašla sam strpljenje. Pronašla sam vjeru. Pronašla sam radost među hiljadama nepoznatih ljudi koji su, svako sa svojom mukom i svojom nadom, stajali u istom redu. I shvatila da ponekad najveći blagoslov nije na kraju puta. Nego u samom putu do njega.

N.Miljković